Reč koja srce ima

Svima onima koji umeju da, zbog drugih, otvore svoje srce VELIKO HVALA predsednici Skupštine opštine Vračar, Mileni Milošević, koja je sve ove godine, zajedno sa nama iz Udruženja Homer, organizovala dodelu Homerove nagrade i što je učinila sve da Skupština opštine Vračar izdvoji sredstva za štampanje Zbornika dečijih radova, koji se nalazi pred vama.

PREDGOVOR
Nagrada “Homer” za literarni rad na temu humanost je tradicionalna nagrada koja se dodeljuje svake godine učenicima beogradskih osnovnih škola, i to učenicima od petog do osmog razreda. Naša želja je da, podstičući humanost kod naših mladih sugrađana, zajedno sa njima gradimo bolji svet od ovog u kome živimo. Takođe, želimo da našim mladim prijateljima približimo svet slepih koji imaju samo drugačije potrebe od drugih ljudi, zbog svojih fizičkih problema. Promena odnosa prema slepima i prihvatanje različitosti, ne može se dogoditi samo od sebe. Trudićemo se da se smanji prag neznanja o ljudima koji ne vide, da bi se prevazišli već prihvaćeni stereotipi. Ako samo nekoliko učesnika našeg konkursa, kasnije u životu, budu stvarno pomagali onima kojima je pomoć potrebna, smatraćemo da je svrha našeg konkursa ispunjena.

Na adresu Udruženja Homer pristiglo je preko 500 literarnih sastava iz 80 osnovnih škola. Vredne nagrade do sada je dobilo sedamnaest najtalentovanijih učenika.
Ideja da se štampa zbornik proizašla je iz samog kvaliteta dečjih radova. Konkursne komisije u profesionalnim sastavima – književnici i profesori srpskog jezika i književnosti, predložile su za štampanje 56 najuspelijih sastava.

Naša namera je bila da, u jednom kraćem tekstu koji bi bio uvod u ovaj zbornik, na prigodan i jednostavan način upoznamo buduće čitaoce ove knjižice sa životom i stvaralaštvom osoba sa oštećenim vidom. Od ove namere smo odustali, jer su deca u svojim pričama i pesmama na najbolji način, sa toplinom i iskrenošću, rekla sve ono što smo mi nameravali. Čini nam radost, da nas deca, zbog svoje otvorenosti, osećaju mnogo neposrednije od odraslih.

Bolje od bilo kojih reči uvoda, o nama kazuje pesma jednog od najpoznatijih izraelskih pesnika, Ereza Bitona, koji je sa šest godina izgubio vid od eksplozije bombe, na koju je sličajno naišao u svom dvorištu živeći u Alžiru.

PESMA O ŠTAPU

Kada deca sa mnom prelaze ulicu
ja im kažem:
Blaga sam ja osoba;
štap u mojoj ruci
nije tu da ih tuče.
A kad me deca napuste
u vijugavoj ulici-
samo ja ostajem dete
koje se plaši štapa.

NAGRADA “HOMER” ZA 1998. GODINU
Udruženje Homer je 17. marta 1998. godine prvi put objavilo konkurs za nagradu “Homer” (najbolji literarni rad, pesmu i priču, na temu humanost). Konkurs je bio otvoren do 17. aprila 1998. godine. Na adresu udruženja Homer pristiglo je 153 rada, a prema odluci konkursne komisije dodeljena je jedna specijalna i tri ravnopravne prve nagrade. Takođe, odlučeno je da se dvadeset najboljih priča i pesama štampaju u zborniku dečijih radova i da se takav zbornik objavljuje svake godine.

Specijalna nagrada ”Homer” dodeljena je Jovani Tripković – učenici VIII/1 OŠ ”Ivan Goran Kovačić”, Beograd za priču “Spasilac”, a tri prve nagrade dobili su Ivana Bojović – učenica V/1 OŠ ”Skadarlija”, za priču “Medo”, Marija Vlatković – – učenica VI/1 OŠ ”Momčilo Živojinović”, Mladenovac za priču “Susret” i Ivana Ognjanović – učenica, V/2 OŠ ”Vojislav Voka Savić”, Lazarevac za bajku “Kiša zvezda”.

U žiriju su bili Sonja Krstanović – književnica, Aleksandar Soknić – književnik i Predrag Sarapa – novinar.

Dobitnicima je nagrada uručena na prigodnoj svečanosti 11. juna 1998. godine u svečanoj sali Opštine Vračar. Nagradu je uručila predsednica Opštine Vračar, gospođa Milena Milošević.

Pokrovitelj prve dodele nagrade “Homer” bila je Skupština opštine Vračar.

MOĆ SUZE
Milica Radovančev, VII/1
OŠ “Desanka Maksimović”

Šta me to diže u visine, među zvezde, u oblake?
Soko ptica i njen let.
Šta me to vuče u dubine među ribe i valove?
Pesma školjke i njen biser – cvet.
Šta me čuva od zla i bede?
Dobro srce i njegov plač.

Plač koji snagu vetra daje sokolu da se vine u visine, koji suze tuge kao bisere u đerdan sreće niže, koji čoveka u život vraća sa puta beznađa. Nesebičnost čoveka čovekom čini, kap veselja znači zračak sunca, novu nadu, jaču volju u iskonskoj borbi za život, kad se život od života iz ruku sudbine krade i otima. Čovek humanost u sebi nosi i daje, ruku pruža da most bude preko provalije. Nisam stigla da upoznam sve strane života i ne umem na sve dileme i pitanja da odgovorim ali pouzdano znam: “Brezu zasadi, napoj konja svežom vodom, pusti pticu iz kaveza, ne muti izvore, zalij ružu, trešnji ne lomi grane, ne gazi mrave, pusti vetar nek rastera zloslutne oblake, podeli užinu, ne svađaj družinu, knjigu pokloni, čoveka voli, prirodu čuvaj, učitelja slušaj!” i bićeš dobar čovek koji rekom plemenitosti brodi i belu lađu svog života u luku humanosti vodi.
Ljudi koji imaju sve i ništa više ne žele i ni za čim ne žude, nemaju vremena za druge ljude i sa prestola svog blagostanja teško da mogu da vide i da osete patnju siromašnih, bolesnih, gladnih i nesrećnih. U njihovim grudima umesto srca kuca sat koji otkucava vreme, a na njegovom brojčaniku jedan proćerdan minut mnogo košta. Šta mari što nesreća izjeda, rane bole, peku, tuga muči i slama, očaj obuzima- za njih to ne znači ništa. Samo, sudbina je varljiva. Laže. Otima. Menja odluke, igra se sa ljudima i ne bira. Zato se nikad i ne zna kada i kako i na čija će vrata zakucati, onako svemoćna, iskežena jeziva i surova. Čovek širom otvara oči, grči se, lomi, savija leđa i trpi. Boluje, očajava, traži izlaz i biva prinuđen da moli one koji imaju pa mogu da daju malo od svoga. I daju. Samo ne uvek i ne koliko je potrebno. Nekad daju samo reda radi, nekad da uklone mrlju i umire savest, a nekad zažmure i prođu da se ne zaustave… a to boli, vređa i ostavlja modrice na duši. Ponekad daju sve što mogu, često i ono što ne mogu, ako je lek, snađu se i daju, pa šta bude. Nekad se udruže svi zajedno kao jedan pa iznedre čudo i pomognu više nego što se tražilo. U svemu tome ima nešto što me zbunjuje i pomalo plaši.
Ljudi su, uglavnom, na rečima jaki, a kad zatreba, na delu zataje. Ne vide sami tuđu muku, nesreću i jad, pa čekaju poziv da bi se našli na izvoru patnje. Zašto samo kad nesreća zakuca na vrata, kad se oseti na rođenoj koži, zadrhti srce, zacvili duša, zaigra strah, proradi savest?
Solidarnost je nabujala reka spasa i nade, humanost suzama zalivan cvet koji vene, zvezda koja se ne gasi, vrelo života sa koga svi ponekad pijemo da sebe i druge osokolimo. A da to vrelo ne bi presušilo svi treba u njegovo korito da dodajemo “živu vodu” koliko i kad možemo.
Čoveče, pogledaj oko sebe… videćeš bolesne, nesrećne, ranjene, gladne i izmučene. Ne oklevaj, nadvisi sebe, nasmeši se i pruži ruku!
Otvori srce i daj deo svoje radosti, komad hleba, cipele koje znaju sve tvoje korake, daj svoj kaput iznošeni i šal nekom kome treba toplo, budi mio i ostvari svoj maleni san. Daj komadić svoje sreće i zalogaj pogače, kap veselja i kap krvi, zrno soli i kocku šećera, daj onome ko treba da spašen bude, a i ti ćeš biti bolji. Slast pobede okusićeš kad zaželiš da se sagneš da pomogneš. Humanost je crta koju smeš da pređeš i da zgaziš u ime života ako pomoć nudiš, ako svoje želiš s drugim da deliš. Humanost je vatra spasa, baklja nade, pruga koja sve vozove bez voznog reda iz beznađa na kolosek vraća.
Zato pomozi, uteši, pruži, podeli, učini nešto!
Da se vineš u visine među zvezde i oblake, kao soko, da dosegneš sve lepote koje nudi svet!
Da se spustiš u dubine među ribe i valove, da ubereš biser – cvet.
Da kroz život između ljudi ne prođeš malen, već kao čovek – div čije srce bije u ritmu melodije dobra, koju će pevati svi ljudi ovoga sveta.
Human budi i nauči druge da to budu, pa neka se od humanosti zasija cela planeta.

SPASILAC
Jovana Tripković, VIII/1
OŠ “Ivan Goran Kovačić”

Dan. Vrućina. Sunce. Jezero. Oko jezera šuma, plaže, putevi i… puteljci.
Gomila. Puno ljudi. Leže, sede, šetaju, trče, smeju se… Čovek. Potpuno običan čovek. Sam. Šeta se. Šuma. Puteljak… prašnjav, krivudav, uzan, potpuno običan puteljak. Čovek staloženo, opušteno korača… Korak, po korak, sa svakim se diže pomalo prašine. Jara je. Pretoplo je. Znoj. Prašina se lepi za kožu. Malo dalje, tihi žagor…
Uvala. Deca. Nema roditelja. Šuma. Deca se igraju.
Malo dalje. Predaleko. Plaža. Uspaničeni roditelji. Nema dece. Roditelji pomahnitalo trče. Rastrojeni su.
Deci je vrelo. Žele da se kupaju. Idu ka vodi. Trče. Voda… Deca su predaleko. Vrisak. Još jedan.
Čovek zastaje. Stoji jedan trenutak, a onda nesigurno kreće, ide polako, obazrivo, znoj se ledi, koža pecka, svrbi. Čistina. Tu je mala uvala. U vodi jedno dete. Vrišti. Vrišti poslednjim dahom. Čovek bez razmišljanja počinje da trči. Probija se kroz šiblje. Trči bez daha. Voda… Pliva. Tu je jedno dete. Pliva ka obali. Nije svestan. Ne zna. Dete vrišti. “Udavila se, dole je, pod vodom je.” Dete se otima, plače… Čovek se vraća. Malo teže se kreće, tromo ali uporno pliva. Roni. Izranja. Duboko udahne. Guši se. Opet zaranja. Ovaj put našao ju je. Roditelji. Gledaju. Predaleko su. Skamenjeno stoje. Trče, bespomoćno trče. Čovek iznosi devojčicu. Živa je. Iskašljava vodu. Sićušna je. Tako krhka. Diše. Dete gleda u čoveka. Čovek. Pada. Trese se. Ne može da diše. Dete vrišti. Čovek uzima vazduh u kratkim intervalima, dugo i teško. Roditelj. Trči po pomoć. Doktor…
Diploma. Čovek dobija diplomu. Za hrabrost, požrtvovanost, pa možda i za humanost. Parče papira. Zašto? Papir se gubi, papir nema vrednost. Stoje ljudi. Grupa lažnih, zaboravljenih ljudi. Dovoljan je pogled. Pogled roditelja. Pogled tih prestrašenih očiju punih suza. Suze. Zahvalnost bez reči.
Sećanje ne traje dugo. Iskrena dela ne traže zaboravljene nagrade. Humanost skoro da ne postoji.
Čovek se zahvaljuje. Odlazi. Roditelji odlaze. Deca odlaze. Nikada više se ne sreću.
Bledi pogled. Boja kose? Nije bilo nikakvog čoveka. Oni nikada nisu bili tu. Sećanja. Na šta? Zaborav?
Vapaj. Šta je humanost? Vapaj! Da li je više ikome stalo? Muk. Tišina. Mrak.

VEČNO PROLEĆE
Aleksandra Ušković, V/2
OŠ “Ćirilo i Metodije”

Humanost je reč koju retko čujem, ali često vidim. Mnogi se čude i pitaju me kako to reč može da se vidi? Pa reč se ogleda u delu, kao visoke smreke na staklenoj površini vode.
Humanost je kao drveće koje daje dragoceni vazduh bez koga ne bismo mogli da živimo. Vrlina je velika biti human. Humanost se rađa u nama. Ona raste sa nama i ostaje u nama. Ako je čovek human, onda takav treba i da ostane i nipošto ne sme da dozvoli da se ta osobina, lepa osobina, koja krasi njegov život, ugasi. Nije ona kao suza koja iz oka polako navire, pa taman kad pomislimo da nećemo ni zaplakati, ona se brzinom snežne lavine obruši niz obraz. Nije humanost kada se jednom pomogne. Humanost je kada se uvek pomaže. To je učinjeno dobro delo, koje se širi sa jednih na druge, i tada bude toplo oko srca. Ponekad pomislim koliko li je srce humanog čoveka, i onda ne želim više da razmišljam, jer me zadivljuje i sama pomisao da je ono šire od najšireg mora, duže od najduže reke i više od najviše planine. Ljudi nekad tonu u ponor. Tada im je sve mračno i strašno. Potrebna je svetla ruka koja će im pomoći. Onda humanost stupa na delo, ona veličanstvena, spasonosna, ona koje svugde ima. I humanost može biti mala kada smo mi mali. Što smo veći i ona je sve veća. Najzad, kad dođe do finiša, do zadnjeg stadijuma svog cvetanja, ona se poput semena u cvetu rascveta, i tamo gde padne i njen milioniti delić, ona ponovo niče. Tako sve u krug, humanost se širi i putuje kroz vekove. Neograničeno je njeno trajanje. Ona je večna, kao neostvarena ljudska želja.
Humanost je nešto čemu se najviše divim. Ona je jedno neprolazno, sunčano i cvetno proleće. To je najlepša stvar u životu jednog čoveka. Biti human znači imati ogromno srce i razumevanje za svakoga.

KIŠA ZVEZDA

Ivana Ognjanović, V/2
OŠ “Vojislav Voka Savić”
Lazarevac

Neka je devojčica šetala svetom hraneći se samo hlebom. Susretne tako jednom staricu koja je zamoli za malo hleba, a devojčica joj, i ne razmišljajući, da poslednji zalogaj. “Uzmi”, rekla je i nastavila svojim putem.
Bila je to, očigledno, devojčica dobra srca i puna razumevanja za gladne i sirote. Nešto kasnije, naiđe na devojčicu koja je dlanovima stiskala obraze, pokušavajući da ih zagreje i zaštiti od hladnoće.
“Hladno mi je! Jako mi je hladno!”, jecala je sirotica. “Da mi je makar parče kakve marame da zaštitim glavu!” Ne dvoumeći se ni trenutka, devojčica dobra srca pokloni joj svoju kapicu i nastavi dalje. Ni ovoga puta nije mislila na sebe niti na hladnoću.
Put ju je navodio na mnoge siromahe i svakome je želela da ugodi, zadovoljna što može da im pomogne.Najzad ostade samo u košulji. Osećala je kako joj hladan vetar šiba ramena i tera suze na oči. U granju, kraj puta, začu plač deteta kome je vlaga probila pelene. Devojčica skide svoju košulju, umota uplakanog mališana i uze ga u naručje. U tom se trenutku prosu sa neba kiša zvezda, prekrivajući poput plašta njeno telo. Mesec joj se spusti na glavu kao kapica, a sunčani zraci se obaviše oko njenih ruku kao tople rukavice od najfinije vune. Tako je nagrađena za humanost i razumevanje prema drugim ljudima.
Humanita
Miloš Radosavljević, V/4
OŠ ”Braća Baruh”
Humanita je moja mama,
Ona tako hoće,
Ona tako želi,
Ona pomaže svima,
Moja humana mama,
Mama Humanita.

Moja mama nepravdu neće,
Zbog gladnog deteta suze roni,
sve što ima deli svima,
osmehe nudi terijerima,
moja humana mama ,
mama Humanita.

Deca je vole, mace je mole
Da u našem domu borave.
Mace su čule, od Maje su saznale,
Da u našem domu zoo vrt šeta,
Kao onaj na drugom kraju sveta.

Moja mama zna da ugodi svima,
Zato je mila i pticama,
Moja humana mama,
Mama Humanita.

SUSRET
Marija Vlatković, VI/7
OŠ “Momčilo Živojinović”
Mladenovac

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova. Veseli, dečji glasovi, mešaju se cvrkutom raspevanih ptica i šapatom Save i Dunava.
Vozim rolere sa sestrom, posmatram nasmejana lica šetača i zlatni odsjaj sunčevih zraka u vodi. Osećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali, kao za inat sve su zauzete. I gle sreće; na klupi koja je okrenuta prema rekama, sedi sama, mlada devojka, sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:
– Da li je slobodno?
– Da, da – odgovara ona predusretljivo – samo ti sedi.
Sedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lepa. Duga kosa, boje zrelog klasja, uokviruje joj nežno, ružičasto lice, i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči, pitam se. Sigurno plave! Blago njoj, kako bih volela da imam plave oči.
Iz razmišljanja me prenu njen glas:
– Kako se zoveš? – pita me.
– Marija – odgovaram.
– Koliko imaš godina?
– Dvanaest – kažem i okrećem se prema njoj.
Znatiželjno je posmatram, dok ona nastavlja zagledana u daljinu:
– Ja sam Bojana i imam četrnaest godina. Volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, reka. Često me mama dovodi ovde.
– Stanuješ li daleko odavde? – pitam je.
– Ne – odgovori – ovde blizu u Knez Mihajlovoj.
Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu, mora mama da dovede, ali to pitanje sam sačuvala za sebe.
A onda veseli razvigorac dunu sa reka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže.
– Da li ti to imaš dugu kosu?– upita.
Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno, mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.
– Marija, zar ne shvataš, ja sam slepa, ovo nisu naočari za sunce.
Pred mojim očima kao da je sevnula munja. Bože, kako slepa? Zašto slepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osetila.
– Rođena sam sa šest meseci. Nekoliko meseci sam provela u inkubatoru. On mi je omogućio život, ali i oštetio vid.
Tu je zastala. Rukama je lagano dotakla moje obraze, njeni prsti ispitivački su klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sedele kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:
– Imaš divnu kosu. Koje je boje?
– Crne – rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.
– Oprosti mi – rekla je – Nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem, kada sam shvatila da ne primećuješ. Sigurno do sada nisi imala prilike da sretneš nekog kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.
A ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko lep i osećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije videla dugu, ni blistavo nebesko oko, okupano jutarnjim suncem, ni leptira na licu livadskog cveća, ni svica što lebdi nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada to videti?
A onda je Bojana nastavila da priča:
– Marija, život je lep. Ono što ne vidim, ja osećam i čujem. Osećam toplinu sunca i miris trava, čujem šapat zaljubljenih reka. Znaj, crvena boja miriše na zrele jabuke, a zelena, na skoro pokošene trave. Ovaj svet je pun zvukova i mirisa. Treba ih čuti i osetiti. Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston, na operaciju. Verujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.
Njenu priču prekinula je visoka plava žena koja nam je prišla.
– Bojana, moramo kući, vreme ručka je odavno prošlo.
Ustala je i nežno me takla po ruci i tiho rekla:
– Videćemo se, Majo, sigurno ćemo se videti. Ja verujem u to, veruj i ti.
Sedela sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi sa majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno videti. Iako sam to stvarno želela, smatrala sam da je to nemoguće.
Svake večeri dolazila sam sa sestrom i sedela na toj klupi. Pričala bih sestri kako je svet lep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vredi ako ga vidiš, ako ga istinski ne osećaš.
Svaki put pre nego što bih legla, izgovorila bih molitvu, uplašena. Sećala sam se njenih reči: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Verujem da ćemo se jednom sresti na Kalemegdanu. Ja verujem, veruj i ti.”
Istina, verujem u to, verujem svim srcem, verujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sedeti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

POMOĆ
Marina Davidović, V/1
OŠ “Vladimir Iljič Lenjin”

Moja tetka Sonja je slepa od svoje dvanaeste godine, ove godine će napuniti pedeset. Znači, skoro četiri decenije živi u mraku koji se ničim ne da razbiti. To je tmina bez kraja, bez tračka svetlosti.
Pokušajte samo da stavite povez oko očiju i da samo deset minuta hodate po svom stanu, koji tako dobro poznajete. I videćete: to više nije isti prostor, odjednom nailazite na prepreke i pružate ruke u želji da se orijentišete. Hvata vas strah, zebnja i drhtavica. Nemoćni ste. U takvom mraku moja tetka već dugo živi. Zato su se kod nje razvila druga čula. Može da zamisli svaki predmet koji dotakne rukama, a po glasu da proceni nečije godine i izgled.
Ja svojoj tetki pomažem kad god mogu. Dok šetamo, opisujem joj ulice kroz koje prolazimo i ljude koje srećemo. Pošto živi u drugom delu grada, odemo preko vikenda kod nje, ili ona dođe k nama.
Pročitam joj novine, ponekad nešto kupim. Znam da je to malo, skoro ništa. Znam da je potrebna svakodnevna pomoć, ali ona kaže da želi da živi sama i da se sama bori za svoj život. Kad bi živela s nama, u porodici, misli da bi se osećala kao bespomoćno, malo dete. Ovako je primorana da sama ode na pijacu, u prodavnicu ili kod lekara.
Tetka Sonja je prava, živa enciklopedija. Kad niko u mojoj porodici ne zna šta znače slova na Hristovom raspeću, ko je Tarega, kako je nastala Biblija, ko je pobedio u Ratu ruža između Engleske i Francuske, ko je komponovao “De profundis”, ili napisao “Rubaie”- zna se, okrećem tetka Sonjin telefon i dobijam pravu informaciju.
Ona je osoba koja neprestano čita i uči, daje časove latinskog i grčkog i mi se stalno pitamo kako napamet zna sve deklinacije, konjugacije, latinske izreke i grčko pismo; kako pamti silne istorijske datume, imena važnih i manje važnih ličnosti iz istorije, književnosti, muzike. Zato je naš odnos uzajamno davanje, koliko god mi njoj pomažemo u sitnim dnevnim poslovima, toliko ona nas obogaćuje svojim velikim znanjem.
Ponekad nas uhvati griža savesti, pitamo se da li joj dovoljno dajemo, premda znamo da joj ne možemo dati ono najvažnije – svetlost. A ponekad bih lako mogla zaplakati kad primetim da još čezne za svojim detinjstvom, kad je sopstvenim očima posmatrala svet, zbog čega još, u svojim snovima, može da dozove u sećanje boju i oblik ruže i šaru leptirovog krila.
Kažu da je neki čovek progledao posle mnogo godina i da je bio razočaran kad je ponovo ugledao svet. Rekao je da su boje i oblici koje je on sklapao u svojoj glavi bili mnogo lepši i življi od onih koje je ugledao nakon ozdravljenja. Zato mislim da je i moja tetka stvorila neku bolju sliku sveta koji je okružuje. U njenim mislima je drveće možda zelenije, nebo plavlje i sunce sjajnije. Daleke uspomene na svet, koji je davno mogla da gleda, uobličile su se u njen sopstveni univerzum.
Jedna od mojih najdubljih, skrivenih želja, koju evo, tek sad otkrivam, jeste da moja tetka progleda, da ponovo vidi sunce, lica onih koje voli i koji je vole.
Ma kako nada u njeno ozdravljenje bila mala, ona će postojati do kraja. Čitaću mojoj tetki Sonji novine, opisivati joj obalu Save ili smešno lice nekog čoveka koji pored nas prolazi.
Pomoć koju mi njoj upućujemo uvek je manja od onog što od nje dobijamo – jer ona nas uči plemenitosti, strpljenju, skromnosti i ljubavi prema bližnjem. Zato je život moje tetke primer kako, ponekad, humanost nekog čoveka u nevolji nadvisuje humanost onih koji ga okružuju.

Medo
Ivana Bojović, V/1
OŠ ”Skadarlija”

Uvek sam veoma poštovala i divila se ljudima koji su učinili neko humano delo. Čitajući u novinama ili gledajući na televiziji, zamišljala sam da sam jedna od njih.
Jednoga dana u goste nam je došla mamina tetka i dovela unuku. Dajana je bila moja vršnjakinja veoma visoka i mršava devojčica. Mnogo sam se iznenadila kad sam saznala da je gluvonema. U početku sam je samo posmatrala i razmišljala kako da uspostavim komunikaciju sa njom. Ona me je gledala i čvrsto u ruci stiskala plišanog medu. Primetila sam da se od njega nije odvajala ni za vreme jela.
Tetka je objasnila da se od njega ne odvaja od svoje druge godine. Problemi nastaju kad se medo mora oprati, pošto ona mora biti sve vreme prisutna i sama učestvovati u pranju.
Meni je bilo veoma čudno jer smo mi imale po deset godina i bilo mi je smešno da sa sobom nosim neku igračku. Tetka je rekla da nju medo razume, jer i on ne čuje niti govori.
Psle izvesnog vremena ja sam uspela da uspostavim neku komunikaciju i počele smo igru.
Pregledale smo sadržaj moje sobe i na kraju odlučile da izađemo u dvorište. Tu se skupilo mnogo mojih drugara. U početku je bilo čudnih reakcija, ali su je deca ubrzo prihvatila i počeli smo igru “Između dve vatre”. Priključila nam se i Dajana, ali je veoma teško pristala da ostavi medu sa našim stvarima.
Igra je dugo trajala, a Dajana je odlično igrala i po pravilu ostajala poslednja u igri. Po njenom licu sam primetila da je veoma zadovoljna.
Kad smo završile igru, krenuli smo prema našim stvarima. Odjedanput je Dajana pustila neki strašan krik. Ja sam se uplašila i potrčala njoj. Tada sam spazila da nema njenog mede. Pogledala sam okolo i pitala da li je neko u šali uzeo i tražila sam da joj ga vrate. Ni posle dugog traženja i ispitivanja nismo ga uspele naći. Dajana je plakala.
Ja sam je umirivala koliko sam mogla.
Bilo mi je žao, jer sam videla koliko pati zbog mede.
Naši ukućani su bili ljuti. Dajana nije htela da jede. Sela je u ćošak i samo gledala u jednu tačku.
Tetka je pokušavala da je oraspoloži, ali nije uspela. Ja sam je bespomoćno gledala, shvatajući koliko joj znači taj gubitak.
Odlučila sam da medu pronađem po svaku cenu. Izašla sam napolje i tražila. Posle dužeg traženja saznala sam da je jedan naš drugar Rade, šale radi, uzeo medu i bacio ga na jednu jabuku. Medo se zaustavio na jednoj veoma tankoj grani. Ja sam istog momenta odlučila da se popnem na drvo, iako je to bio opasan poduhvat, jer je drvo bilo veoma visoko.
Lako sam se popela, ali sam videla da ja to neću moći jer je grana bila veoma tanka.
Stajala sam tu nekoliko trenutaka i setivši se tužnog Dajaninog lica krenula sam. Grana se pod mojom težinom uvila ali sam ja išla dalje. U jednom trenutku medo je bio u mojim rukama. Onda lomnjava grana i ja sam se našla na zemlji.
Bila sam ugruvana, izgrebana, sve me je bolelo, ali u ruci je bio medo. Ne mogu opisati taj osećaj sreće kad je Dajana videla da nosim medu. Prosto mi ga je istrgla iz ruku. Zagrlila ga je čvrsto i počela ga ljubiti. Bila sam veoma zadovoljna.

BISER DUŠE
Jasmina Mišković, V/2
OŠ “Ćirilo i Metodije”

Svaki čovek rođenjem dobija najlepši dar na svetu, potrebu i želju da pomogne drugima. Taj biser duše treba uvek da blista najlepšim bojama ljudskih osećanja.
Na žalost, bes, pohlepa i mržnja često zasene njegov sjaj i tama pokrije ceo ljudski rod…
U glavi mi odzvanjaju stihovi narodne pesme:
“Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu gradu uzidaju!”
Vapaj jedne mlade, nemoćne žene budi me iz sna. Zašto su njeni deveri i muž, braća Mrnjavčevići, žrtvovali majku malog deteta da bi izgradili Skadar na Bojani?
Zašto ni danas moćnici ne pitaju za ljudske žrtve kada žele da postignu neke ciljeve? Da li je u njima zauvek prigušen sjaj bisera humanosti?
Mislim da još postoji nada da se pronađu zaboravljene vrednosti u dušama tih ljudi. Ako se osvrnu i pogledaju siromašne, patnju u njihovim očima, sigurna sam da će biser humanosti u njima ponovo zasijati. Pitam se samo koliko vremena treba da prođe i koliko toga da se dogodi da bi se ti ljudi osvrnuli oko sebe?
Ugledajmo se zato svi na one koji bez ikakvih uslova pomažu drugima. Pogledajmo što to nude bednima, čime žele da obraduju tužne, kako da uteše one koji pate i boluju. Ti ljudi, ogromnog srca i bogate duše, nikada neće reći da se žrtvuju za bolji život nekog nesrećnog čoveka. Kao što osećaju glad i žeđ, umor ili fizički bol, tako osećaju i potrebu da pomažu. Nisu retki dragulji u moru pohlepnih i besnih duša.
Prizor uziđivanja mlade žene i majke u pesmi “Zidanje Skadra” vraća me na pomisao o humanosti. Pristaće majka da je žrtvuju deveri i muž da bi Skadar na Bojani bio podignut. Ali ona ne zaboravlja da malo dete ostavlja samo. Njena poslednja želja je uslišena. Moći će da ga hrani bar dok ne ojača:
“Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje bele grudi:
Kad dođe moj nejaki Jovo,
Kad dođe da podoji dojke!”
I ova pesma pokazuje kolika je snaga humanosti nad nehumanim delom. Grad je sagrađen, nečiji cilj je postignut, ali pesma ne govori samo o ovom po čemu se taj grad pamti. Govori o humanosti jedne mlade majke. Taj trag ostao je do danas.
Koliko god bila brojna, i danas sve češća nehumana dela, humanost je jača. Kad bi se svaki čovek okrenuo biseru humanosti u svojoj duši, stanovnici ove planete nikada više ne bi osetili glad, patnju, bol ni stradanje.

Humanost
Nikola Radović, V/3
OŠ ”Sutjeska”

Šta znači reč humanost? Humanost je pomoći ljudima u nevolji, ali život je više od reči. Kad razmislim o tome, uvek se setim događaja od pre nekoliko godina, čiji sam svedok bio i ja.
Bilo je kasno leto. Tata i ja čekali smo na železničkoj stanici u Valjevu voz za Beograd. Voz je po običaju kasnio i putnici su umorni od čekanja i od letnjeg sunca bezvoljno dremuckali. Jedna devojčica se odvojila od svoje majke koja je sedela na hrpi stvari i razmišljala zabrinuto. Otišla je na kolosek i igrala se kamenjem. Lupkala je kamenčićima o šine. Ubrzo sam je izgubio iz vida i prestao da razmišljam o njoj. Pričao sam nešto sa tatom kad se začulo kloparanje voza i usplahiren glas majke one devojčice:
“ Gde mi je dete?”
Devojčice stvarno nije bilo na mestu gde sam je poslednji put video.
Ugledao sam vojnika u maskirnoj uniformi kako žurno trči u susret vozu. Brzo se bacio skoro ispred voza i, zgrabivši devojčicu u naručje, otkotrljao se niz nasip. Svima na stanici je stao dah. Vojnik je doneo uplakanu devojčicu i dao je majci. Na mnogobrojne pohvale samo je odmahnuo rukom i rekao:
“To bi svako od nas uradio.”, ne rekavši ni ime.
Tata mi je pričao koliko je to što je vojnik uradio humano, jer je spasao devojčicu ne mareći za svoj život.
U ovim teškim vremenima, kada je naša zemlja pogođena nesrećnim ratom, u našim srcima mora biti mesta za muke i probleme i drugih ljudi.

Voleti Ljude
Milica Vasić, VIII/1
OŠ ”Veselin Maleša”

Veče, mrak polako ispunjava moju sobu. Zadatak završen, lektira pročitana, večera u stomaku, a ja “umirem” od dosade.
Uzimam neke novine sa stola i ugledam sledeći naslov: “Zašto ja živim kad je moje dete slepo?”. Obuzelo me je osećanje koje nikako ne mogu da objasnim. Mešavina straha, tuge i jeze uvukla se u moje telo i nikako da ga napusti.
Pročitavši članak, shvatam da govori o slepoj devojčici mog uzrasta. Ona je mogla videti samo mutno zamagljene predmete, dok je prijatelje raspoznavala samo po boji glasa. Na fotografiji videh prelepu devojčicu duge crne kose, belog lica i krupnih plavih očiju.
Pomislih “kakve divne oči, a ne vide!” Tada čvrsto odlučih da nešto preduzmem.
Sutradan, u školi, zajedno sa drugovima iz odeljenja, išla sam od deteta do deteta, skupljajući pare. Posle završetka nastave posetila sam svaku zgradu koja se nalazila u mojoj okolini. Nijedna nije bila pošteđena mog dolaska. Na svakim vratima čulo se moje kucanje. Nakon dugotrajnog penjanja i silaženja, gore-dole po stepeništima zgrada, sakupila sam malu sumu novca.
Narednih dana moje oči nisu videle hamburgere, žvake, pice, čokolade. Sve pare dobijene za džeparac završile su na gomili,sa parama namenjenim nesrećnoj devojčici. Zahvaljujući naporu, trudu i odricanju, uspela sam da sakupim određenu sumu.
Sledeće subote otišla sam kod slepe devojčice. Tada su mi se njene oči učinile još lepšim, njen pogled još bistrijim.
Drhtavim glasom rekoh: ”Ja sam Milica. Pročitala sam onaj tekst u ilustrovanoj pa sam, evo, skupila malo novca za operaciju”.
Ćutala je. Odjednom, videh suzu koja se sliva niz belo lice. Pozvala me je da uđem. Pričala mi je o sebi, svojim željama, roditeljima. U razgovoru mi je rekla da će, najverovatnije, na leto ići u SAD na operaciju. Bila sam srećna zbog toga.
Dani su prolazili, nedelje smenjivale nedelje a misli o mojoj vršnjakinji nisu bledele. Odlučila sam da je nazovem telefonom. Sa one strane žice čuo se grub, muški glas. Bio je to Jovanin tata. Rekao mi je da je ona sa mamom otišla u SAD i da će se vratiti kroz mesec dana. U sebi sam sto puta ponovila: ”Bože, samo da operacija uspe!”.
I jednog toplog, julskog dana telefon je zazvonio. Čuo se meki, umilni Jovanin glas. “Ćao!”. Pitala sam: ”Je li sve u redu?”. “Sve je o kej”, čuo se odgovor. Obuzela me radost.
Otišla sam kod Jovane. Nije se moglo videti ko je srećniji, ona ili njeni roditelji. Gledali smo slike, odeću, kad je Jovana bila beba, slušale muziku…
Srećna sam se vratila kući. Prvo, zato što se Jovana izlečila, a drugo, što sam stekla jedno lepo i iskreno prijateljstvo. Shvatila sam da biti human znači voleti ljude.

MEDALjA
Ivana Gimis, VI/2
OŠ “Veselin Masleša”

Ne žele svi ljudi da postanu slavni i javno dobiju medalju za dobro delo koje su napravili. Neki ljudi svoju medalju nose u srcu.
Jedan deka je mnogo voleo decu a i deca njega. Prosto je uživao da ih posmatra kako odrastaju, raduju se i uživaju. Do te mere je bio prisutan u njihovim životima da su ga smatrali svojim dekom.
Taj deka je znao da se povremeno zagleda u daljinu sa velikom tugom u očima. Deca su to primećivala, ali nisu htela ništa da pitaju, da ga ne povrede. Ponekad mu je u posetu dolazila jedna devojka. Deki bi, dok je ta devojka bila kod njega, oči sijale posebnim sjajem, a i ona je bila posebno nežna prema njemu. Onda je prestala da dolazi.
Deca su zapazila da je deka postao jako tužan, da pati. Bilo im je žao. Vreme je prolazilo. Sasvim slučajno, deca su doznala ko je njihov deka. U komšiluk se doselila devojčica čija je mama nekad radila sa dekom. Deda Rade je radio u jednoj školi. Ta škola se nalazila u neposrednoj blizini sirotišta. U sirotištu je bila jedna mala, slatka devojčica sa prelepim očima. Deka se raspitao za nju i saznao da boluje od teške bolesti. Rekli su mu da je izlečenje moguće, ali skupo. Morala je u inostranstvo. Pošto je deda Rade tih dana otišao u penziju, odlučio je da proda stan i plati lečenje toj devojčici.
Devojčica se vratila iz inostranstva izlečena. Deda Rade je posle prodaje stana živeo u staračkom domu. Devojčica je odrasla i postala lekar, kako bi mogla da pomaže onima kojima je pomoć potrebna.

Drug
Uroš Lukić, V/4
OŠ ”Vladimir Iljič Lenjin”

Zvoni. Prema ulazu u školu žure deca, neki čak i trče. Samo Zoran ide polako. Njemu kao da se ne žuri, ide pognute glave i umesto đačke torbe nosi malo koferče. Drugovi ga mimoilaze, neki kažu: “ Zdravo!”. On odgovori, ali ne okreće glavu. Oni koji ne znaju misle da je uobražen i ne prilaze mu, oni koji znaju osećaju se čudno u njegovoj blizini jer Zoran ne gleda u sagovornika. Zoran ne igra fudbal ni košarku, ne ide na klizanje i ne trči za autobusom… Zoran mnoge stvari ne radi kao ostali.
Zoran ne vidi od rođenja. U školi je odličan đak, hoće i da šapne, ali kući ide uvek sam, niko ga ne čeka.
Prolazile su nedelje, prošla je i Nova godina i došao raspust. Zima je bila oštra, sa puno snega i leda. Jednoga dana čula se vest da je Nešu udario auto, da je teško povređen, i da mu treba krv negativne nulte grupe. Ceo razred je otišao u bolnicu da ponudi krv. Bio je tu i Zoran i samo je njegova krv odgovarala. Dao je krv.
Neša se dugo oporavljao. Kad je došao u školu, zagrlio je Zorana i zahvalio mu na pomoći, a mi smo mu svi bili zahvalni na lekciji koju smo dobili.
Od tada Zoran više nikada nije bio sam. Shvatili smo da se on ne razlikuje od nas. Saznali smo da zna da peva, igra i da svira gitaru, on vidi srcem i poznaje nas bolje nego što smo mislili.
On je čuo zvuke boja, noseći u sebi tugu i želju za druženjem.

ODLUKA
Dimitrije Grgić, VIII/4
OŠ “Ivo Andrić”

Septembar, 1991, mestašce u Hrvatskoj. Jedan nestašan vragolan, posle uzbudljivog i lepo provedenog letnjeg raspusta, ponovo kreće u školu. Srećan je. Videće drugove i svoju učiteljicu! Kakva li će sve znanja steći u drugom razredu? Školarci su već na okupu, čuje se veseli dečji žagor koji se prekida ulaskom učiteljice u učionicu.
Učiteljica ih pozdravlja i počinje čas diktatom: “Završio se letnji raspust. Počinje nova školska godina, ali nisam srećan jer je neprijatelj okupirao moju domovinu…”
Đače je zbunjeno. Ko je neprijatelj? Ko okupator? Traži odgovore. Ništa mu nije jasno. Haos u njegovoj maloj glavi. Oca već izvesno vreme nije video. Majka mu je rekla da je tata na terenu, pa nju zapitkuje. I ona je zbunjena, objašnjava mu da je sve to jedna velika greška i da će sve uskoro biti u redu. Ali njemu sinu kroz glavu: “Pa oni misle da su njegov tata, oficir JNA, i svi oni tamo vojnici neprijatelji?! Kakva laž?! Kakvo ludilo?!”
Mesto je malo, vesti brzo putuju. U bolnici, u porodilištu, ugroženi su životi jedne porodilje i jedne tek rođene bebe. Neophodna je krv, a nema je dovoljno. Dečakov otac i još četvorica vojnika izlaze iz kasarne, odlaze u bolnicu i daju svoju krv.
U detinjem srcu budi se nada. Sad će sve biti u redu, svi moraju videti humanost ovih ljudi, uvideće grešku. Ali…
Otac i njegova četiri vojnika svraćaju u stan. Dečak na očevom licu vidi zabrinutost, skrivenu osmehom. Zna da nije lepo prisluškivati, ipak, prisluškuje. Ali on ne može onu decu tamo, njegove vojnike, ostaviti same. Po svaku cenu mora da se vrati. Kaže da je to njegova odluka i traži da svaki od četvorice vojnika donese svoju. Ma kakva god ona bila, ništa im neće zameriti. Momci, gotovo još golobradi devetnaestogodišnjaci, saopštavaju da su uz svog starešinu. Otac ljubi sinčića, moli ga da čuva i sluša mamu. Zatim sva četvorica odlaze.
Vojničina poznaje kasarnu kao svoj dlan. Zna svaku rupu na ogradi, kroz koju su vojnici nekada bežali na sastanke sa devojkama. Pod okriljem noći, kroz jedan takav prolaz ulaze i pridružuju se drugovima.
Za to vreme majka pakuje neke sitnice, uzima pasoš i obaveštava sina da idu za Srbiju. U autu, dečačić postavlja bezbroj pitanja. Šta će im pasoš? Zašto tako iznenada putuju? Kako će sad u školu? Zašto tata ne putuje s njima? Majka mu samo kratko odgovara: “Svaki human čovek učinio bi što i tvoj tata.”
Dečak je zbunjen i u isto vreme ponosan na svog oca. Dok putuju, u tišini razmišlja o tome kada li će opet svi biti skupa?

UNUKA I BAKA
Jelena Delić, V/2
OŠ “Vojislav Voka Savić”
Lazarevac

Već sam je nekoliko dana posmatrala dok bi sitnim koracima išla ka prodavnici u kojoj bi kupila veknu hleba ili mleko. Odlazak do prodavnice bio je jedini njen izlazak iz kuće. Ponekad bi, kroz prozor svog stana, pogledala u nebo, kao da joj je zbog nečeg važno kakvo će vreme da bude. Baka Mileva je stara žena, uvek nosi crnu odeću: duge crne suknje, grube džempere i pohabane bluze, a preko svoje sede duge kose navlači crnu maramu.
Jednoga jutra, dok je, kao i obično, prelazila ulicu, noseći u rukama kesu s namirnicama, obuzela me je želja da joj pomognem. Pritrčala sam joj i uzbuđeno rekla: “Dobar dan! Ja sam vaša komšinica. Stanujem preko puta vas. Već nekoliko dana vas gledam kako prolazite ovuda, uz stepenice, a niko da vam pomogne. Ta je kesa sigurno teška. Da vam pomognem?”
Žena je podigla glavu i tada sam prvi put videla njeno lice, jer je uvek išla pognute glave. To lice je bilo grubo, kao i odeća koju je nosila, čak malo neljubazno, kao iznenađeno mojim pitanjem. Trenutak smo ćutale, netremice gledajući jedna u drugu, a onda su se staričine naborane usne pokrenule, iz nje je progovorilo nešto toplo.
“Neka, sine, mogu ja sama… Kese nisu puno teške.” Njene oči su se nasmešile i ja sam to shvatila kao znak da moram da budem uporna. Išla sam korak ispred nje i, trudeći se da mi glas bude ubedljiv, govorila joj da zaista želim da joj pomognem jer to činim i svojoj baki. Pristala je.
Koračajući uz nju, polako, primetila sam da kesa stvarno nije teška, iako se u njenim iznemoglim rukama činila kao pravi teret. Čudila sam se zašto je tako nepoverljiva prema meni. Zar ljudi ne žele pomoć kad im je potrebna? Osetila sam da joj je glas zadrhtao kad mi se zahvaljivala, na ulazu u stan.
Čim me je sledećeg jutra ugledala ispred prodavnice, osmehnula mi se kao nekom koga već dugo poznaje. Tog popdneva me je pozvala na kolače. Saznala sam da godinama živi sama, ali sam u vitrinama videla fotografije nekih mladih ljudi… Premda su me roditelji učili da u gostima ne budem previše brbljiva, osetila sam da je moja pričljivost ovoj ženi potrebna. Učinilo mi se da uživa u svakoj mojoj reči, kao da i ne razmišlja o tome šta govorim, kao da je miluje samo moj glas. Nije mi zbog toga bilo neprijatno.
Shvatila sam da je suviše dugo sama i da se navikla na svoju samoću. Verovatno je zato bila iznenađena mojim postupcima, i nepoverljiva. Razumela sam da težina s kojom se svakog jutra nosila nije ležala u ljenoj torbi, kesi, nego u njenim ostarelim nogama i leđima.
Sada je često obilazim. Ne čekam je baš uvek pred prodavnicom jer znam da joj je najteža njena samoća i nju pokušavam da joj olakšam. Sada i ona priča! Ja joj tužakam stroge nastavnike, ona meni neljubazne prodavce i poštanske službenike. Smejemo se, šalimo, grlimo, kao da smo zaista – unuka i baka.

Humanost
Siniša Bogdanović, VI/3
OŠ ” Veselin Masleša”

Humanost znači spremnost da se pomogne ljudima koji su u teškoj zdravstvenoj ili ekonomskoj situaciji. Ta pomoć može da omogući tim ljudima da prebrode svoje zdravstvene ili ekonomske probleme. Jedna bočica krvi koju je neko dobrovoljno dao ili poklonjeni lek za nekoga može da znači produženje života. Pošiljka hrane i lekova, koje humanitarne organizacije upućuju omogućuju ljudima i deci u ratnim područjima da prežive. Ipak, ja ću pisati o nekim manje značajnim primerima humanosti, pružanju male ekonomske pomoći onima koji imaju još manje od nas. Kao što TV slogan kaže: “Vaše malo može da znači mnogo za one koji nemaju ni malo”.
U svakome od nas su skrivene neke humane osobine, samo ih neko manje a neko više ispoljava. Svi mi možemo da učinimo nešto za ljude i decu koji su u teškoj ekonomskoj situaciji. Bila to jedna olovka , knjiga, sveska ili najmanje igračka, ta deca će znati da je neko mislio na njih.
Tokom trećeg razreda bila je akcija sakupljanja igračaka i knjiga. Te igračke i knjige su trebale da budu upućene u Republiku Srpsku. Odaziv nije bio sjajan, a nisam učestvovao ni ja. “ Zašto bih se uključivao”, pitao sam se. Na kraju je odaziv bio slab i u Republiku Srpsku je otišao sasvim mali kontigent. Šest meseci nakon toga stigli su u moju školu paketići iz Engleske, za sve učenike. Bio sam presrećan zbog dobijenih poklona, kao i moji drugovi. Tek tada sam shvatio koliko su značile one igračke i knjige za decu u Republici Srpskoj. Tada sam uvideo i pogrešnost moje odluke da ne učestvujem u toj akciji.
Širom Jugoslavije postoje ljudi koji nemaju uslova za život. Tu spadaju i izbeglice iz Bosne i drugih delova bivše Jugoslavije, koje su došle u Srbiju napuštajući svoja rodna ognjišta. Njima je potrebna psihička podrška i ekonomska pomoć da prebrode svoje probleme, vrate se u svoje domove i nastave normalan život. Međutim postoje ljudi koji su na humanost zaboravili i ne interesuje ih pomaganje drugim ljudima. Kao da su zaboravili da se i oni mogu naći jednog dana u situaciji da im treba nečija pomoć.
Nasuprot njima postoje ljudi koji shvataju položaj tih ljudi i pomažu im. Oni su pošteni i čestiti, ljudi koji time čine jedno dobro delo i pokazuju svoju ljudskost.
Nesreća je u tome što ljudi nisu u teškoj ekonomskoj situaciji samo u Jugoslaviji i na Balkanu. Na celom svetu ima ljudi u istoj i teškoj situaciji. Od Kube, Brazila do Kine, Indije i Rusije svuda ima takvih ljudi. Ali, svima njima može se bar malo ulepšati život sa malo naše pomoći i iskazivanja humanosti.
Svi mi možemo da pokažemo bar malo humanosti i time učinimo srećnijim mnoge ljude kojima je pomoć potrebna, i tako učinimo dobro i plemenito delo.

S LjUBAVLjU I ŽELjOM
Marija Jovanović, VII/2
OŠ “Ivan Goran Kovačić”

Ovog puta izabrala sam da pišem o požrtvovanju, iz mog ugla.
Dugo mi je trebalo da pronađem taj “moj ugao”. U stvari, još uvek nisam sigurna da sam ga pronašla. Nikada nisam razmišljala na taj način. Biti požrtvovan- šta je to?
Čini mi se da danas nema mnogo požrtvovanih osoba jer, koliko razabirem, biti požrtvovan, znači raditi nešto svim svojim bićem, s ljubavlju i željom da se nekom pomogne.
Recimo, profesori. Posao koji oni rade je izuzetno težak i naporan i zahteva baš to, požrtvovanje. Ne bi svako pristao da ga učenici maltretiraju, pardon, “tretiraju”. Zašto bi se iko trudio da nam u glave usade znanje koje će nam čim zvoni ispariti, nestati?
Još jedna profesija zahteva požrtvovanje: posao zdravstvenih radnika, koji povlači i ogromnu odgovornost. Oni (bar oni doktori i sestre koje ja poznajem) su spremni da daju sve od sebe zarad svog pacijenta i – ne smeju da pogreše. Njihova greška nekoga može stajati života.
Pa opet, roditelji su najpožrtvovaniji. Ako treba, oni će se svega odreći u korist svoje dece. Primera je mnogo.
Da li možete reći da vaši roditelji nisu požrtvovani? Naravno da ne možete!
A deca? Da li su požrtvovana? U većini, ona i ne znaju šta je to. Naš posao je da učimo, a “požrtvovanje znači raditi nešto svim svojim bićem, sa ljubavlju…”, zar ne?
Što se mene tiče, mislim da nisam požrtvovana. Volim sve što je ludo i ne povlači veliku odgovornost, bar za sada.
“Bum”- ulete neko. Kad ono Jeka: “Hej, Makili, ajmo da vozimo rolere?”. Izgleda da je svim mojim razmišljanjima i unutrašnjim monolozima suđeno da budu nasilno prekinuti.
I šta dalje? Pa, odoh ja da vozim rolere, pravac među ljude!

LEPOTA DELA
Jovana Zorić, VIII/2
OŠ “Veselin Masleša”

Ispričaću vam priču o prijateljstvu koje je nastalo na veoma neobičan način.
Bila sam okružena svečanom atmosferom velikog hola. Na zidovima su bile velike slike, a sa visoke renesansne tavanice spuštao se veliki staklasti luster. Bila sam opijena lepotom dela starih majstora.
Savršenu atmosferu narušavali su samo odjeci koraka po glatkom podu i nejasno lupkanje.
Okrenula sam se i vedela crvenokosu devojčicu mojih godina. U desnoj ruci držala je beli štap za slepe kojim je lupkala po mermernom podu. Levi dlan je držala ispružen. U njemu se nalazio mali metalni novčić. Oko vrata je nosila cedulju sa porukom da nije oduvek slepa i da novac skuplja za operaciju koja bi joj povratila vid.
Zatvorila sam oči. Pokušala sam, bar delimično, da shvatim njen težak život. Ubrzo je nestalo živopisnih slika i čula sam samo odjeke nečijih energičnih, zastrašujućih koraka. Shvatila sam da je njen život teži nego što mogu da zamislim. Znala sam da je jedan novčić beznačajan i da joj ni sav novac koji imam ne bi pomogao.
Toliko sam želela da pomognem ovoj devojčici, a nisam znala kako. Osećala sam se potpuno bespomoćno. Prvo sam odlučila da je pozovem da sednemo u kafić na suprotnoj strani ulice. Isprva je bila strašno nepoverljiva, ali je pristala. Zvala se Ana. Iz razgovora sam saznala da je vid izgubila pre godinu dana i da njena majka ne može da sakupi dovoljno novca za operaciju. Rekla sam joj da nikad pre nisam tako nešto radila, ali da bih želela da pokušam da joj pomognem da dođe do neophodnog novca.
Rekla mi je da je pokušala sa davanjem oglasa u novinama ali na njen račun nije stigla ni desetina potrebnog novca. Uporno smo slale opširne molbe svim većim humanitarnim organizacijama. Ubrzo su se javili i prvi donatori. Za par meseci Ana je imala dovoljno novca za operaciju.
Operacija je uspešno završena. Posle šest nedelja vid joj se potpuno povratio. Polako, njen život je počeo da se vraća u normalu, vratila se u školu i počela je da se bavi svakidašnjim aktivnostima.
Naše prijateljstvo će trajati ceo život. Ono što smo zajedno proživele uticalo je na mene. Znam da ću se u životu baviti nekim humanim poslom jer želim da pomažem onima kojima je to potrebno.

 

NAGRADA “HOMER” ZA 1999. GODINU
Udruženje Homer je 15. oktobra 1999. godine po drugi put objavilo konkurs za nagradu “Homer” (najbolji literarni rad, pesmu, priču, na temu humanost). Konkurs je bio otvoren do 01. decembra 1999. godine. Od 136 literarnih radova, konkursna komisija je donela odluku da se dodele tri posebne nagrade: prva, druga i treća, kao i specijalna nagrada za najbolju priču. Takođe, odlukom konkursne komisije izabrano je 23 rada za štampanje u zborniku dečijih radova.

Posebne nagrade su dobili Olga Lazarević – učenica VIII/3, OŠ “Skadarlija”, za pesmu “Moji prsti su moje oči”, Ivana Bojović – učenica VII/1, OŠ ”Skadarlija”, za priču “Zvezdan” i Darko Milošević – učenik VII/1, osnovne škole za decu oštećenog vida ”Veljko Radmanović”, za jednu priču na brajevom pismu ”Tvrdica”. Prva nagrada dodeljena je Dejani Šućur – učenici VIII/2, OŠ ”Stjepan Stevo Filipović”, za priču “Vajar”, druga nagrada Nataši Pešić – učenici VI/1, OŠ ”Skadarlija”, za priču ”Puno pitanja – puno odgovora” i treća nagrada Vladimiru Tasiću – učeniku VII/4, OŠ ”Stjepan Stevo Filipović” za priču “Violinista”.
Najzad, specijalnu nagradu je dobila Ana Ljubisavljević – učenica VIII/5, OŠ ”Sveti Sava”, za priču “Oči”.

U žiriju su bili Nevena Vitošević – književnica, Vitomir Dardić – novinar i recitator, Aleksandra Radojković – student i član udruženja Homer i Jovana Tripković – učenica drugog razreda V beogradske gimnazije i dobitnica specijalne nagrade “Homer” za 1998. godinu, kao počasni član žirija.

Dobitnicima su nagrade uručene na svečanosti 15. decembra 1999. godine u svečanoj sali Opštine Vračar. Nagrade je uručila predsednica te opštine, gospođa Milena Milošević.
Pokrovitelj druge dodele nagrade “Homer” bila je Skupština opštine Vračar.

OČI
Ana Ljubisavljević, VIII/5
OŠ “Sveti Sava”

Oči Prozirna čista jezera čiji se pesak prosipa po nebu i sija kad je mrak Ili tamne neistražene dubine iza kojih kadkad blesne odjek sunca Šta je zaista to verno ogledalo stvari hladnih beznačajnih beživotnih Samo deo bez koga mogu da dohvate zvezde Mrtav bezosećajan nesposoban da mašta da veruje da se nada da nazre još nešto iza vela stvarnosti Oči Oko kojih su se stolećima vodile bitke koje su rastrzale vrane zveri i ljudi Za koje ne postoji razlika između bola i patnje dozvoljenog i zabranjenog beskrajnog i malog kao mak života i smrti One su samo ogledalo A ipak za njima plaču ljudi zbog njih umiru srca vode se besciljni ratovi Čovek bez pravog oka tone u propast gazeći preko leševa živih besmrtnih onih čije oči vide i kad se pretvore u zemlju u grumen ni kao iz zenica ali u grumen koji i pored toga nikako da progleda
Rat Oči nemaju cenu One su simbol trofej Slep čovek se vraća kući srećan presrećan Ne vidi gore što oplakuju njegovo slepilo
Ne vidi ptice koje kriju svoje grančice mira kad prođu pored slepca kom je večiti rat pobedio i sam život Ne vidi sunce jer i ono beži da ne bi slučajno obasjalo zver u ljudskom telu Ne vidi kuću svoju zavijenu u crno čak ni put kojim ide Samo oči U špiritusu Sjajne podrugljivo sjajne mrtve Ne osećaju ni bol ni strah Ne sećaju se ničeg ne vide ništa Samo u njima blješti iskra onoga što slepac u svojim grudima nosi Naizgled čovek je ponosan gord Ima dva para očiju Zar je važno što ni jednim ni drugim ne može da vidi smisao A gleda Posmatra svoj trofej Lep je jezivo lep Plav i čist Nestvaran u svom sjaju Pogleda u sunce Blještav beznačajno mali kliker koji se kotrlja nebom i čija moć u slepčevom oku izaziva bol Ni približno veličanstven kao sunce u špiritusu Planine Strane neprivlačne uvek iste Ptice Mala uplašena stvorenja spremna na beg Posmatra sebe Čovek u stvari nadčovek Sa dva para očiju Kakva šteta što je treći par slep a ne može da se iščupa i prikači kao orden I da se njime vidi
Za slepcem korača slepac Oči nema Izgubljene u boju Ako Samo mala žrtva Šta je to pa zemlja je nastala od zenica hrani se njima I iz njih kasnije niče cveće Oko slepca je mnogo cveća I on ga vidi Oseća da iz svake latice trepće njegovo oko Vidi kako je sam Bog posuo stazu žutu i sjajnu pravu samim rajskim božurima da bi njegov narod tuda mogao da nađe put A očiju nema Nije važno Šta je oko Neće se zbog toga što nije dao ono što žrtvenik traži postideti na sudu dedova neće se pokajati što je dopustio da mu unuci žive u tuđoj zemlji zarobljeni a u stvari nezarobljivi I slepac vidi njihove osmehe Nanizani biseri i u njima oči Njegove oči Podiže glavu da zahvali Bogu za vid A na nebu anđeli Pevaju blagosiljaju posipaju ga zvezdama ljubav im cveta iz oka njegovog oka Gore Ponosite kao hajduci što življahu u njima
Besmrtne kao njihove oči Večne a blagorodne šume I zov divljih jagoda pesma sova i slavuja srne i medvedi plešu večiti ples I svi vide Slepčevim očima Samo sunce Eno ga Osmehuje mu se Prišiva mu osmeh za usne i oči što vide večno Srce se širi Slepac gleda u budućnost Vidi istinu Nisu mu potrebne oči koje je izgubio za otadžbinu Srećan je S pravom
Idu slepci jedan za drugim Prvi ima dva para očiju drugi nema ni jedan Obojica su srećni Svako na svoj način Prvog podilazi jeza Plaši se svog saputnika njegovog srca širom otvorenih očiju Slepac drhti znoji se beži U tamu Negde gde neće videti oslepljenog negde gde neće videti ništa Okreće se luta posrće pada I odjednom je u mraku tamo gde je želeo da bude Orden Izlazi iz špiritusa raste Prezriv jezivo velik podrugljiva pogleda Proždire ga ono čemu se nedavno divio Zar je ovo kraj Da Imao je dva para očiju Bio je slep Neka mu sada same oči sude
Oslepljeni čovek nastavlja put U raj Pred njim je svetlost iza njega sunce Put- jasan Srce- puno Život- srećan Smrt- lepa Na rajskim vratima pozdravlja ga anđeo Miluje ga njegovim očima Odjednom se otvaraju unakaženi kapci Iz tamnih suvih šupljina izviru jezera Rajska Oči Prave oči Njegove Večne oči srca Nagrada i zasluga I slepac vidi ceo svet Divi se njegovoj lepoti šapuće kako bi da ima dao za njega hiljadu svojih očiju A slepac iz pakla je prvi put zaista slep Kaje se jer oseća da je uvek krio srce Plašio se Bilo ga je strah da vidi šta nosi u njemu da se osvrne za ruševinama da stavi kamen na kamen Kaje se ali je za kajanje kasno
Sunce prelazi preko planina Na groblje idu dve povorke U crno Jedna u stidu druga u bolu Jedna bez suza druga sa ponosom U raku padaju oči Razlevaju se zemljom Preko njih pada čovek Već polutruo
Pored- drugi grob Sija kao sunce kao oko Unutra čovek Gleda bez očiju živ je besmrtan Sunce mu još uvek vidi I videće večno Dokle god bude imao ono što je dao generacijama koje nastavljaju njegov put i što je dobio na dar od sunca neba života i anđela Dokle god budu sijale njegove oči Prave besmrtne večne…

MOJI PRSTI SU MOJE OČI
Lazarević Olga, VIII/3
OŠ “Skadarlija”

Moje suze su slane,
Moje zenice
kriju mrak,
Ali moji prsti
su moje oči
i moje usne
i tvoj glas
i tvoji koraci.
Moje oči su
miris tvoje kose.
I slike koje vidim
su sjaj
i boje su im tople,
zato me dodirni
i videću te.

UMEĆE ŽIVLjENjA
Nemanja Puhalo, VII/4
OŠ “Sveti Sava”

…”Nijedan čovek nije savršen, svako ima poneku manu,…”- govorili su mi tada, tešeći me pred operaciju koja me je čekala. Bio sam isuviše mali da bi pojam “savršen” u mojoj glavi poprimio neku formu, neki bar približan oblik.
Ali tih dana, iako mali, zahvaljujući spletu nekakvih okolnosti – nazovi ih čudnim – pojmio sam savršenstvo.
U očima mi tada behu nekakve silne kapi koje su moj ondašnji slabi vid pretvorile u maglu. Bio sam tužan i besan, očajan i plakao sam u svom bolničkom krevetu… Moje jadovanje povremeno je prekidao jedan te isti dečiji glas, vedar, čavrljiv, radosnog, kikotavog smeha. Odlučio sam polako da prošetam i vidim ko se to prosto usuđuje biti tako veseo dok ja ovako silno strahujem… Kroz zamagljene hodnike stigao sam do sobe iz koje je dopirao glas: dečak mog uzrasta, klečao je na podu i igrao se autićima. Okrenuo je glavu prema meni i znam dobro, sećam se- pogledao me je: “Hej, jesi li prestao da plačeš? Super!”- uzviknuo je. Htedoh da mu odbrusim nešto ali, on ustade i lagano, sasvim lagano, krenu ka meni. Silno me je zbunio. U njegovom laganom hodu bilo je nečeg neobičnog, nisam znao šta je… Osmeh mu nije bežao sa lica.
Jasno, bio sam dobrodošao, pa me onaj bes i prođe… Nežno, nežnije i od mamine ruke, počeo mi je dodirivati lice. “Kakve li su njemu tek kapi stavljali u oči”, dobro se sećam, pomislio sam tada. Dečak razdragano uskliknu: “Hej, pa ti imaš oko pet godina, kao i ja! Hoćeš li da se igramo?” Širok, razdragan osmeh tog mališana ni za trenutak nije napuštao onu prostoriju, a tople, smeđe oči kao da su munjevitom brzinom hvatale sve moje misli, osećanja i želje koje ni sam nisam uspevao da ulovim.
Istim onim vedrim, čavrljavim tonom dade mi do znanja da mi on zna ime, da je baš želeo da dođe neki njegov vršnjak… Objasnio mi je čak i da ću za tri dana ići kući, da ta moja operacija nije u stvari ništa… Ponudio mi je svoje autiće: uzimao je jedan po jedan, lagano, ne žureći se baš nikuda, a svaki je propratio komentarom koji je model, koje je boje…
U trenutku, posrnuo je, saplevši se o nekakav veliki džip. “Eh, tebe sam zaboravio!”- nasmejao se, a onda, odjednom, kao da je nekim trikom stavio masku preko vedroga lica, sasvim ozbiljan, usnama koje su podrhtavale, upita me: “Ne bojiš se valjda toga što sam slep?” Krupne, smeđe oči bile su uprte u mene i zahtevale odgovor.
Gospode, kako sam posramljen, kako sam se postideo samoga sebe… On je slep! On ne vidi… “Zašto bih se bojao?”, uspeo sam da se nasmejem…
Igrali smo se čitavo to posle podne, pratio sam njegove ruke koje prepoznaju i čine sve, slušao sam vedrinu njegovog srca… Rekao je da nikada neće moći očima da progleda… Rekao je da je on potreban doktorima samo da bi, ispitujući njega, mogli možda pomoći nekoj drugoj deci… Rekao je da ima majku sa najlepšim osmehom na svetu, da je nebo plavo a sunce žuto, trava zelena… Rekao mi je, dodirnuvši mi u igri prste, da ne smem grickati nokte jer to nije zdravo… Rekao je i da je ona sestra, iz prve smene, mlada, lepa i plemenita, savetovao me je kako ću se sutra ponašati, pred operaciju… Rekao je: “Kad legneš, zamisli iznad sebe vedro nebo i sunce kako sija i, poslušaj ptice… Ovde ih ima puno, divno cvrkuću.”
Poslušao sam ga. Sutradan, baš u trenutku kojeg sam se pre toga najviše bojao, začuo sam poj ptica – tako su veselo cvrkutale…
…Probudio me je mamin dodir. Ništa nisam video, stavili su mi neke poveze preko očiju. Iako je mama bila tu, opet sam čuo cvrkut ptica… A tada, dodirnu me ruka topla, malena, i začuh glas: “Znao sam da nisi cmizdravac… Drugar, sad je sve super!” Dok se prislanjao na mene da mi to saopšti, osetio sam boj tog srca… Malog srca, a toliko većeg od moga.
Uskoro sam šetao sa njim po hodnicima, sobama… On me je držao za ruku, on me je vodio. Mogao je da čuje svaki šum, mogao je da oseti svaki, ama baš svaki pokret…
Govorio je da voli da uči, da želi da upozna ceo svet, da mu je najdraže kad mami ubere buket divljih ruža, jer eto, baš takve ona najviše voli… Rekao je da mu je silno drago što smo se sprijateljili…
I sada, i uvek ću moći da čujem taj vedar glasić, i- kad god pogledam ka nebu, hvatam sebe kako proveravam je li ono zaista plavo… I sve sam sigurniji, da ja, ovim mojim očinjim vidom nikada neću moći da dosegnem sve ono, što je on dosezao srcem.
A to, što sam baš ja stao u to isto srce i ostao tamo zauvek, moja je večna vodilja ka savršenstvu, ka umeću življenja.

SRCEM VIDIM
Mina Đurić, VII/1
OŠ “Skadarlija”

Okom se vidi
uhom se čuje
rukom se mazi
srcem ostvaruje.

Srcem se vidi
srcem se sanja
srcem se stiže
do mnogih znanja.

Srcem se želi
srcem se prašta
srcem i dete
beskrajno mašta.

Srcem vidim
što okom ne,
srce će moje
tebi reći sve.

PUNO PITANjA – PUNO ODGOVORA
Nataša Pešić, VI/1
OŠ “Skadarlija”

Lepo jesenje sunčano popodne. Miholjsko leto. Knez Mihailova ulica puna ljudi. Šetaju, nekud idu, posmatraju šta se u ulici zbiva… Ulica odiše životom.
Ulicom ide lepa i doterana devojka. Jedna prolaznica glasno razmišlja: “Uf, kakva je, sva nafrakana.” Mladić kraj nje ne slaže se: “Nije tačno, prelepa je, šta bih dao da je moja cura.” Starija žena sa setom je posmatra i kaže: “Nekada sam i ja bila ovako mlada i lepa.” I ja posmatram devojku da vidim kakva je, jer ju je ovo troje ljudi sasvim drugačije videlo. Kažem u sebi: “Volela bih da i ja, kad odrastem, budem ovako lepa.”
Odlazim dalje. Skoro da naletim na prosjaka koji sedi kraj jednog stuba. Ispružena ruka moli da joj se dodeli milostinja. Ljudi prolaze kraj njega. Jedan kaže: “Ajde beži, lenštino jedna.” Drugi u ispruženu ruku stavlja dinar. Treći se pravda: “Stvarno mi je žao, dao bih ti, ali nemam ni ja.” Opet se čudim, sva trojica vide prosjaka, ali ga svi različito vide. Stavljam ruku u džep. Nemam novac, ali mu dajem bombonu. Njegove oči kažu: hvala. Tužna slika. A nešto dalje galama. Dečak je, vozeći rolere, srušio nečiju tezgu. Rasula se roba po betonu. Prodavac ljut, juri da ga bije. Drugi prolaznik dobacuje da je to nevaspitani mangup. Majka ga brani i kaže da je njeno dete to uradilo slučajno. Skuplja prosutu robu. Neki mladići se smeju i viču: “Bravo mali.” Ko je od njih u pravu? Vidim da dečak uplašeno gleda. Šapućem mu: “Beži da te ne uhvate.”
Dosta mi je šetnje za danas. Odlazim kući. Moja sestra gleda na televiziji film “Marš na Drinu” . Uključujem se i ja, mada se bliži kraj. Gledam: drinska divizija je u borbi, ali pred porazom. Neprijatelj nadire. Neki borci beže, spašavaju živu glavu. Komandir viče: “Vratite se, kukavice.” Jedan počinje da peva. Pesma ulazi u srca boraca. Vraćaju se, bore se, ginu, kažu – junački.
Da li je trebalo da poginu? Kako je to srce pobedilo strah? I koliko je to srce bilo kad je svesno prestalo da kuca?
Mnogo pitanja i mnogo odgovora, a ja i dalje ne znam koji je pravi. Život običan, svakodnevni, stavlja nas u mnogo različitih situacija, a mi ih svako na svoj način, doživljavamo i vidimo. Zašto? Kako? Čini mi se da shvatam. Hiljadu ljudi – hiljadu različitih osećanja, hiljadu nijansi – od ljubavi do mržnje. Čini mi se da sam toga dana na ulici mnogo videla, a u stvari ja sam mnogo, mnogo više doživela. Jer, najvažnije i najlepše stvari u životu čovek ne gleda očima. Sreća, ljubav, dobrota, odanost, plemenitost, rodoljublje, patriotizam… nevidljivi su za oko. Oni se rađaju, rastu i umiru u srcu. A oko samo oslikava ono što mu srce govori. Ako je srce srećno oko je sjajno, u njemu sija sunce. Ako srce pati, oko plače. Ako je bura u srcu, u oku je plamen. Oko je ogledalo duše, kako je neko rekao. Duša i srce govore oku kako da vidi.
Počinjem da shvatam zašto je za neke prosjak skitnica, za druge nije, zašto je nekima devojka ružna, a drugima lepa, zašto je za nepoznatog čoveka dete mangup, a za majku dobro; zašto su se borci vratili da hrabro poginu iako drugi smatraju da su uludo poginuli. Svako od njih gledao je srcem, i video je onoliko koliko mu je srce veliko. Video je onoliko koliko ume da oseća. Dobar čovek uvek dobro vidi. I ide uvek tamo gde ga srce vodi. Taj put možda nije uvek najrazumniji, ali je lepši, to je sigurno.
Kako bi bilo kada bi svi ljudi imali veliko i plemenito srce?
Kako bi bilo kada bi svi ljudi voleli? Kakav bi to svet bio? Sijala bi planeta od pogleda srećnih očiju. I svi bi nosili sunce u srcu. Onda bi neko možda uspeo i okom da vidi ljubav. Kako bi to bilo…

TI IMAŠ NEŠTO ŠTO NEMAM JA
Jovana Kovačević, VII/3
OŠ “Sveti Sava”

Ti ideš.
Nosi te vetar.
U očima tmina,
al` u srcu zrak.
Ti ideš.
I ako ne vidiš.
Tebe vodi ljubav, želja,
taj prelepi zrak.
Ti sanjaš.
I ako ne vidiš.
I ako ti u oku
vlada mrak.
Ti si neiskvaren,
jer ne vidiš
svo ljudsko zlo
i ljudski jad.
Ti voliš.
Voliš iskreno,
srcem svim.
I ako ne vidiš,
tebi ljubav,
razbuktava plamen,
tvojim bićem svim.
Sanjaj, voli, želi.
To je Božji dar.
Ti imaš nešto, što nemam ja,
a to je plamen i nežnost ta.

VAJAR
Dejana Šućur, VIII/2
OŠ “Stjepan Steva Filipović”

U trenucima kad tišina postaje gluva, nepomična, hladna, a paučina prošlosti satkana od zaborava padne na oči, ređaju se već izgovorene reči, već viđeni pogledi, pokreti, razgovori. U takvom trenu setim se jednog sredovečnog čoveka, čistih belih ruku, lepo podrezanih noktiju i dubokih očiju.
Dobro se sećam, bilo je to s proleća, jorgovani behu već procvetali i mali bosanski kraj živnuo je posle zime.
Zajapurena sam trčala dugom neasfaltiranom ulicom, dok se odjednom nisam našla na prašnjavom tlu, a onda, sva prljava, bucmastih rumenih obraza, u beloj… pa, skoro beloj haljinici, pogledah visoko iznad sebe i prvo ugledah čiste bele ruke dugih belih prstiju, lepo uobličenih noktiju, kako drže štap. A drugo na šta sam “naletela” bejahu krupne plave oči, koje su odavale neki prazan, tup i okamenjen pogled. Uplašena čudnim čovekom, brzo sam ustala, otresla ruke o haljinu, očistila kolena i sklonila kosu sa očiju.
“Ko je to, šta je bilo, ko je to?…” drhtavo, ne pomerajući dalek pogled, ponavljao je on.
“Ja sam… izvinite što sam Vas udarila… nisam namerno.”
I taman kad se spremih za svoj kukavički beg, začuh:
“Sačekaj, stani! Jesi li se povredila? Nisam imao nameru da te uplašim: “Priđi, dobićeš buket jorgovana ako me ispratiš do gornjeg sokaka.”
“Hoću, naravno da hoću.” To je bilo najmanje što sam mogla učiniti, pomislih, potiskujući iskricu straha u grudima.
“A što Vi tako gledate?”- izletele su nepromišljene reči, koje su opekle usne.
“Ja sam slep”, odsečno i pomalo uobičajeno, ili pre hladnokrvno reče on.
Na kraju tog sokaka čekala nas je mala kuća, upečatljivo bela, sva utonula u roze jorgovane.
“Ja sam vajar. Šta je, što se čudiš? Razumem, ti si još mala…”
“Nisam ja mala i ne čudim se, šta tu ima za čuđenje?”- pravila sam se pametna i velika, mada mi tog trenutka nije bilo jasno ni kako je znao da se ja čudim, ni kako je to on vajar. “I ja ponekad vajam, doduše od peska, blata i vode, ali…”, pravdala sam se, ali bezuspešno.
Na moje reči se nasmejao, prekrivajući osmeh rukama. Oči mu zasjaše kao prva zvezda koja ukrasi noćno platno. A onda mi priđe, uhvati me za ručice koje sam uzaludno skrivala iza leđa, želeći da zaboravim toliku prljavštinu ispod noktiju, dobro ih opipa, pomilova i reče:
“Lepe ruke. Po svemu sudeći lepo ćeš slikati i crtati kad porasteš.”
Rukama me pomilova po očima, obrazima i nosiću, pa će:
“Te krupne oči mi govore da si osetljiva, nevina i osećajna, a prćast nosić otkriva da si tvrdoglava.”
Tog časa uplašeno odjurih kući, želeći da zaboravim čudnog čoveka. Posle sam ga videla dva, tri puta. Nisam imala hrabrosti da ga pozdravim. Nije mi bilo jasno zašto se okretao kada bih ja prolazila i čemu je služio zagonetni osmeh. A tada mi se činilo da je zamišljeni pogled upućen nečemu dalekom i nestvarnom iza dalekih horizonata.
Sada, kada ne jurcam po ulici jureći razne bubice i ne brišem prljave ruke o belu haljinu, mogu da shvatim poglede koji se gube, život sa pogašenim svetlima i uvenulim Suncem. Ponekad me intrigira sama pomisao o tome, a često, veoma često, zadivljuje hrabrost ljudi koji su graditelji sunca svoje tame.
Da, ja danas vrlo dobro crtam, ali sam i dalje tvrdoglava, mada osećajna mlada dama. Čudno!
Pomisao na slepe ne izaziva u meni sažaljenje. Tu nema šta da se sažaljeva. Jednostavno, shvatam da neki upoznaju život očima, a neki onim što neprekidno kuca u svima nama.
Ne zavaravam svoje srce očima, samo ruke vide dobro i osete zlo, a oči vide priviđenje, sliku koja bledi, svakidašnjicu koja umara. Zato gledam svet dodirima, srcem, jer da je Bog želeo da mi samo gledamo i ne razmišljamo o svemu što nas okružuje, ne bi nam podario dušu, dušu koja vidi najdalje.

SANjAM SAN SLOBODE
Kopčić Katarina, V/1
OŠ “Jajinci”

Kroz vetar mrak očiju tužnih,
kroz pregršti snova lepih i ružnih,
prelepe duge kroz polja me vode,
večeras sanjam san slobode.

I videh ptice, i videh stada,
ulice srećne najlepšeg grada.
I videh Savu čistu i plavu,
polja u cveću, šumu i travu…

Zar nije lepo, kad tu, pored Save
stranac drugarsku ruku ti pruži?
I osetiš toplinu kao da kaže
da hoće da se druži.

Zar nije divno kad se bez straha,
prijateljski ruke spoje?
Njihova sreća je u vašim rukama.
Nemi znak humanosti, to je.

VIOLINISTA
Vladimir Tasić, VII/4
OŠ “Stjepan Stevo Filipović”

Nije bilo sumnje da je stari violinista bio slep. Dok je stojeći pored otvorenog prozora izvlačio najfinije tonove koji su obavijali čitavu uličicu, glava mu je bila blago nagnuta, kao da je gledao u neku daleku viziju. Retki prolaznici letimice bi pogledali u prozore staračkog doma i makar za tren, dodirnuti nežnim zvucima, bili bolji i srećniji.
Starački dom imao je svoj dragulj – starog violinistu koji je nekada svirao u orkestru Narodnog pozorišta. Nesrećnim slučajem, o kome nikada nije govorio, ostao je bez doma i vida. Nije imao nikog svog bliskog. Prijatelji su mu obezbedili smeštaj tu, u domu.
Povodom praznika, obližnja škola je organizovala posetu starim sugrađanima. Posle priredbe koju su pripremili starima, đaci drugog i trećeg razreda, kao vrapčići, razlepršali su se po sobama. Jedna negovateljica skrenula je petorici mališana pažnju na starog violinistu i oni su krenuli s njim. Starčeva soba je za dečaka bila otkrovenje, nekoliko činijica je bilo puno čokoladnih i svilenih bombona i sitnih kolačića. Na polici – mnogo knjiga štampanih Brajevom azbikom i kaseta sa muzikom svih žanrova. Na maloj komodi ležala je položena violina sa gudalom, kao da čeka. Stari gospodin je seo na krevet i zamolio decu da se sami posluže. Njihovi zvonki glasovi podsećali su ga na pesmu koju odavno nije čuo. Srce mu je zatreperilo. Soba je oživela.
Deca su ga zamolila da nešto odsvira. On je ustao i polako prišao violini. Uzeo ju je u ruke nežno, kao što se prihvata dragocenost i prebirao po žicama štimujući instrument. Dohvatio je desnom rukom gudalo i milujući njim žice započeo nežno Šumanovo “Sanjarenje”. Mališani su slušali melodiju gotovo bez daha, prepuštajući joj se.
Kad je završio, stari violinista im se poklonio. Oni su zapljeskali, kao prava publika. Jedan od dečaka zamolio je starca da mu da violinu. Poželeo je da je dodirne, da razgleda čudesni instrument iz koga su izlazili tako čarobni zvuci. Ostali mališani postavljali su novom prijatelju bezbroj pitanja: gde je naučio da svira, da li je priređivao sam neke koncerte, da li svira svojim prijateljima u domu… Stari umetnik je strpljivo odgovarao, pričao anegdote sa svojih turneja iz mladosti, smejao se zajedno sa decom.
U sobu je ušla negovateljica noseći bokal sa limunadom i čaše. Obavestila je decu da za petnaest minuta treba da siđu dole u hol i pridruže se učiteljici. Poseta je bila pri kraju.
Mališani su poželeli da čuju još neku melodiju i starac im je odsvirao jedan mađarski čardaš. Zatim ih je otpratio do stepeništa i oprostio se od njih.
Prošlo je desetak dana. Upravnik doma posetio je starca i preneo mu poziv da održi koncert povodom Dana škole u svečanoj školskoj sali. Stari violinista je bio pomalo iznenađen, ali kao da je to očekivao.
Otkada su ga dečaci posetili, činilo mu se da je uspostavio s njima neku vezu koja će trajati i da taj prvi susret nije poslednji. Oni su njemu podarili svoju mladost, smeh i bezbrižnost, on njima jedino što je imao: svoju dušu i muziku.
I oni su to razumeli. Tako se stvorila veza koja je oplemenila dve generacije.
Do Dana škole ostala je još čitava sedmica. Starac je vežbao svakodnevno. Bio je zadovoljan, ispunjen. Više se ni njegov prvi sused, iz sobe do njegove, nije ljutio što se svirka tako često čuje. Stanari iz udaljenih soba okupljali su se u holu u blizini umetnikove sobe i slušali muziku. On ih nije mogao videti, ali je njegovo osetljivo uho čulo svaki šum u holu. Shvatio je da su dečaci u njemu potakli nešto što počinje da ga zbližava i sa svima ostalima.
Svanuo je i dan koncerta. Iz kofera je izvukao frak, svilenu košulju i leptir mašnu. Mada je prošlo mnogo godina, frak mu je stajao odlično. Godine nisu mnogo izmenile starčevu figuru. Lice je bilo otmenih crta, blago. Oči su bile žive, tople. Iz starčevog srca njima je data svetlost.
Čuo je kako se vrata otvaraju, ali koraci, mada ih je odnekud zapamtio, nisu bili oni koje je svakodnevno slušao. Proletelo mu je kroz glavu da to sigurno nije negovateljica Vera, ni servirka Dana, niti neka od spremačica. Ona, čiji su bili koraci, stajala je pred njim. Osetio je miris poznatog parfema i znao da je pred njim stara poznanica. Osmehnut, pružio je ruke. Setio se imena.
Milena je došla u pozorište kad je on bio skoro pred penzijom. Svirali su zajedno dve godine pre nego što je on otišao. Zaključio je da je ona sada blizu četrdesetih.
Pozdravili su se. Objasnila mu je da je jedan od dečaka koji su ga posetili njen sin i da su zajedno došli na ideju o koncertu u školi.
Začas su se dogovorili šta će svirati. Kao nekad, kad su posle obaveznih proba ostajali da sviraju za svoju dušu.
Koncert u školi bio je za sve izuzetna svečanost. U publici su, pored đaka i nastavnika, bili penzioneri iz doma, ali i neko poseban – kolege iz orkestra sa kojima je nekada svirao.
Dvadesetak dana je prošlo od kad su mu mališani priredili onaj radostan dan i on je shvatio da je to bio nagoveštaj da sledi neka velika promena, da su dani usamljenosti prošli i da onaj zvonki dečiji smeh donosi vreme koje će ponovo biti ispunjeno muzikom i prijateljstvom.
Iako ne može da vidi lica, ulice, rascvetale bašte u proleće i zlatne jesenje boje, prijatelji su dali njegovom srcu moć da sve oživi. Dolazili su mu u posete i s njim izlazili u duge šetnje. Snimci melodija vraćali su ga na probe, jasno je video publiku koja aplaudira, baletske igrače i operske dive osvetljene reflektorima.
Video je srcem ono najvažnije: ljubav i prijateljstvo postoje, nevolje dođu i prođu. Ljubav ostaje i pojavi se i onda kada se pomisli da je svemu kraj. Pojavi se da obasja svaki ton, svaku melodiju. Srce nikad ne sme da ostane u tami, ono je Sunce, i boja, i sjaj. Ono zna i vidi sve.

U SRCE CELA PLANETA STAJE
Jelena Inđić, V/1
OŠ “Dušan Poleksić”

Ne vredi da imaš oči
koje su predivne, zelene, plave.
Ne vredi ako ne vide
decu što se u bedi dave.

Ne vredi da imaš uši
makar bile kao u zeca,
ako ne čuješ kako negde
plaču izgladnela deca.

Treba ti samo veliko srce
u koje cela planeta staje
pa ćeš da vidiš koliko malo treba
da sreća dugo traje.

Dobrote svoje niko na svetu
ne treba da se stidi
jer samo dobar čovek
srcem svojim sve dobro vidi.

PRIJATELjSTVO
Milena Kovačević, VII/1
OŠ “Skadarlija”

“Dođi da ispunimo kuću osmehom. Hajde da zajedno učimo, pričamo o tajnama iz škole i bez veze čavrljamo!”, rekla bi Tamara Mariji, ili Marija Tamari. Svi koji su ih poznavali divili su se njihovom druženju. Nesebično su jedna drugoj pomagale i učile o životu.
Pošle su u osmi razred. Marija je tugovala. Drugarica nije više imala vremena za nju. Pomalo smešno i neuverljivo govorila je o nekim obavezama. Po prirodi strpljiva i pažljiva, Marija, iako odbačena, nije želela da se nameće. Brzo je shvatila da je ovakvo Tamarino ponašanje posledica dolaska nove devojčice u razred, Zorice. Ona je odmah postala najpopularnija u školi. Veoma je lepa i godinama trenira ritmičku gimnastiku. Sa lica joj ne silazi smešak kad se nađe u društvu dečaka. Govori da je za nju sitnica što oblači skupe stvari, izlazi do kasno i nosi mobilni telefon u školi. Čak je i Tamari dozvolila da ga koristi. Sa njom sedi u klupi i uvek je pronalazila prave reči da je nagovori da menja svoje ponašanje. Uspela je. Tamara je počela da zakašnjava u školu, da traljavo radi domaće zadatke i Zorici i sebi. Lagala je, dobijala loše ocene i omalovažavala druge. Volela je ono što vidi na Zorici. Nije imala vremena da sluša svoje srce. Ono bi joj kazalo da je zaboravila na prave vrednosti koje čine da čovek bude dobar i vredan.
Marija je mnogo razmišljala. Morala je da ukaže drugarici da je sve to što radi velika greška. Nije mogla da dozvoli da se jedno pravo, duboko i iskreno prijateljstvo ne nastavi zbog lakomislenosti. Baš se tada veliko ushićenje rasprslo. Tamara je shvatila da više nije potrebna Zorici, koja se okrenula onima koji su bolje znali matematiku i istoriju. Tamarino opiranje da je slepo sluša nazvala je detinjarijama.
Ponižena i uvređena, Tamara se vratila Mariji. Shvatila je da je na takvom putu nije sledilo srce i dobro rasuđivanje. Bila je to zanesenost Zoričinom lepotom i garderobom. Bio je to trenutak neshvaćenih osećanja koje daruje samo ljubav prema pravoj drugarici, nesebično pomaganje, iskrenost koja se ne može videti već se nosi u srcu i snažno oseća.
Marija je u odnosu na Tamaru sledila svoje srce.
Razumela je Tamaru i ponovo je prihvatila.

SRCE JE ISTINA
Milutin Šurbatović, V/3
OŠ “Posavski partizani”

Čovek – biće koje vidi, sluša i razume,
ali ipak on i srcem da govori ume.
On oseća: njegova ljubav je njegova sreća,
on zna: srcem se brani da tuga ne bude veća.
Njegovu pamet i snagu srce je stvorilo,
jer čovek kao biće ne zna šta je zlo.
Njegovo srce je istina, ono ne krije tajne,
neka živi srce hrabro od ljubavi beskrajne.

TETKA DARA
Ivana Živić, VIII/4
OŠ “Ivan Gundulić”

Preko puta mene stanuje tetka Dara. Ona je slepa. Po njenoj priči, vid je izgubila još kao dete. “Neka mreža mi se, dete, navukla na oči još kad sam imala četiri godine i malo po malo ostade ja bez mojega Sunca. Nije bilo lekara, a i nije se ni moglo tada lečiti,” govorila je tetka Dara. Ne mogu da shvatim kako joj je. Kao mala teturala sam se po kući zatvorenih očiju, ali ne ide.
Tetka Daru obožavam. Ona je divna žena. Od kad znam za sebe bila mi je kao starija sestra (mada po razlici u godinama mogu da joj budem ne ćerka, nego unuka). Moje sazrevanje, pubertet i neshvatanje okoline bilo je razumnije i lakše kod tetka Dare. “Dete, razmisli malo, oseti… Bal. Puno ljudi, doterani mladići, žene, devojke u prelepim svetlim haljinama. Glamur. Ana Karenjina sija u svojoj crnoj haljini. Jedinstvena. Kontrast. Nije ni čudo što se lepi Vronski zaljubljuje baš u tu ženu”… Sve je to tetka Dara znala. Za sve što je znala zaslužni su njen sin i njena mama. I tako sam ja polako spoznavala književnost, prirodu, život u drugom svetlu, u tetka Darinom svetlu, punom čula dodira, mirisa i snage. Velike snage koja se tada otkriva.
Stojeći ispred slike Paje Jovanovića “Seoba Srba” moje suze su potekle tek kad sam zatvorila oči, u odsjaju bola koji se svom jačinom rasuo po mojoj duši, do samog srca. Osetila sam je tek tada. Pa čak i najobičnije, svakodnevne stvari doživljavala sam drugačije. Na dva načina. Vizuelno i duhovno. Svaki predmet u stanu starije drugarice bio je izuzetno lep. Raspored je bio praktičan, zbog snalaženja, ali je sve ličilo na tetka Daru, na njenu ličnost. U početku sam se čudila kako je znala da je prašine u stanu više nego što treba, da je milje skliznulo sa stočića… Ali jednostavno znala je, i ja sam vremenom prestala da joj skrećem bilo kakvu pažnju na to. Trudila sam se da ne remetim jedinstven mir i spokoj koji je vladao celim tim prostorom.
“Danas si mi tužna. Loša vest? Oseća ti se u glasu”, govorila bi ona. Tačno, takvih dana bi mi sve išlo naopako, ili loša ocena, ili svađa, neuzvraćena ljubav… A zar je malo razloga da se oseti tuga u glasu jedne četrnaestogodišnjakinje… “Mora da si se zaljubila, cela blistaš, jednostavno, prelepo zračiš.” I tako je definisala moje stanje kao da je skalperom zasekla moju dušu. I posmatrala je.
Mnogo sam naučila družeći se sa tetka Darom. Odlazak kod nje je uvek bio jedno novo iskustvo. Ni u jednom trenutku nisam primetila da se oseća manje vrednom ili isključenom iz ovog sveta punog lepote za one koje znaju na pravi način da je sagledaju. Nikada ta žena nije klonula duhom. Njoj je Bog, iz nekih njemu poznatih razloga, oduzeo jedno čulo, ali je pojačao i osnažio sva ostala, a ona je znala to da iskoristi na pravi način. To svoje životno iskustvo je nesebično prenela na mene.
Slušajte, i učite od njih. Mnogo je takvih kao što je moja komšinica Dara. Pomozite im na onaj način koji je njima uskraćen. Prevedite ih preko ulice, dohvatite ispalu stvar… Za uzvrat kad steknete njihovo poverenje vrlo rado otkriće vam svoju tajnu. Tajnu o drugačijem zapažanju života. Onda kad ne možemo ili ne želimo da vidimo istinu, kad je ne prihvatamo iz neznanja, ili bilo kog drugog razloga, njena svetlost će se usmeriti pravo do našeg srca i osetićemo je najiskrenije.
Ponekad bolje vidimo zatvorenih očiju, jer tada gledamo srcem, a samo se srcem najbolje vidi.
SRCE SVA VRATA OTVARA
Katarina Žarković, V/2
OŠ “Skadarlija”

Oči ogledalo moje duše jesu,
Ali, umiljato srce moje
Čovekovu dušu bolje prepoznaje!

Okom sagledaćeš tugu
I kako glad po svetu hara
Dok ti srce vrata otvara
Za mališane bez majčinog zagrljaja!

Čovek samo srcem dobro vidi,
Čovek samo srcem dobro zna.
Raspoznaje osobu svaku,
I slep je ako nema ga.

ZVEZDAN
Ivana Bojović, VII/1
OŠ “Skadarlija”

Budim se. Otvaram oči i gledam kroz prozor. Prizor je nesvakidašnji. Osećam letnju toplinu. Čujem cvrkut ptica. Miris lipe mi draži nozdrve. To ulazi u moje srce i čini ga srećnim.
Ne želim da ustanem. Ponovo zatvaram oči i razmišljam o noćašnjem snu. Vrlo čudno.
Jašem kroz šumu na belom konju. Izlazim na jedan proplanak. Ispred mene se pruža divna livada puna crvenih makova koja izgleda kao ćilim koji nema kraja.
U daljini ugledam siluetu muškarca. Pokušavam da dođem do njega, ali ne uspevam. Kako se ja približavam, silueta se sve više udaljava. To pojačava moju želju da je stignem.
Trgne me otvaranje vrata i mamin glas koji me vraća u stvarnost. Za vreme doručka majka me obaveštava da će nam danas u posetu doći prijatelji iz unutrašnjosti. “Oni dovode sina kod specijaliste. Izgubio je vid u saobraćajnoj nesreći.” To saznanje me jako rastuži. Pomislih da život i nije baš tako veseo, da je nepredvidiv i u mnogim situacijama nepravedan.
Otvaraju se vrata i u sobu ulaze naši prijatelji. Mama ih predstavlja. Dodirne me muška ruka. Blag stisak probudi čudan osećaj u meni. Jedva sam čula njegovo ime: Zvezdan. U momentu me podseti na zvezde koje noću posmatram i želim da ih dosegnem. Bila sam uzbuđena i jedva izgovorila svoje ime. Prošlo je dosta vremena dok sam skupila hrabrosti i ponudila Zvezdana da sedne.
Za stolom se vodio uzdržan razgovor. Tragedija koja ih je zadesila bila je u prvom planu. On je samo ćutao. Bio je potpuno odsutan. Tek sam sutradan uspela s njim da razgovaram. Tačnije, srela sam ga u hodniku. Nije me primetio. Stajao je pred ogledalom i držao ruke na licu. Čula sam ga kako sam sa sobom razgovara. Rekao je da prvi put od nesreće stoji pred ogledalom i očekuje čudo. Očekuje da ugleda svoje lice, koje nije bilo savršeno, ali su mu prekrasne oči davale lepotu.
Čudo se nije dogodilo, te lepe oči su ugašene, a ispred njega je bio mrak i samo mrak. Dodirnula sam ga, on se trgao i rekao mi da idem. Ja sam stajala i posmatrala ga. Nisam osećala sažaljenje, već ljutnju na čoveka koji se potpuno predao svojoj sudbini i nema želje da se bori. Nikada nisam cenila ljude koji ne umeju da se bore.
To sam mu saopštila i ubeđivala ga da bude hrabar i da veruje u ishod operacije. Pozvala sam ga da sedne na terasu. Sa terase se pružao prekrasan pogled na ulicu i lipe koje su širile opojan miris. Čule su se i ptice, a najveću buku pravio je moj papagaj. Zvezdan je bio miran i činilo mi se da jednim delom svog bića uživa u svemu što ga okružuje. To mi je rekao, ali se istog trenutka rastužio i rekao da on nikada to neće videti.
Ubeđivala sam ga u suprotno i jednog momenta sam ljutito rekla da nikad neće videti ako ne bude želeo i verovao u pozitivan ishod operacije.
Po izrazu njegovog lica nisam bila sigurna da sam ga ubedila.
Te noći sam nemirno spavala. Odjednom sam čula otvaranje vrata na terasi. Ustala sam. To što sam ugledala potpuno me paralisalo. Srce mi je tuklo u grudima. Mislila sam da će iskočiti. Zvezdan je zakoračio preko ograde i hteo da skoči u ponor. Ni sama ne znam kako sam uspela da ga zadržim. Kada sam se pribrala, ležali smo na terasi, ali Zvezdan je bio spašen. Tog momenta sam uspela samo da mu kažem da je kukavica.
Zamolio me je da o ovome ne govorim njegovim roditeljima, jer bi se oni mnogo uplašili. Obećala sam.
Dan pred operaciju sam ga posetila. Imala sam jaku želju da budem s njim, da mu ulijem snagu i ojačam nadu za izlečenjem.
Operacija je protekla u najboljem redu i Zvezdan je ponovo progledao.
Strepela sam od pomisli na naš susret. Bila sam na desetom nebu kad mi je prišao i spustio poljubac na moj obraz. Rekao mi je da sam mnogo lepša nego što je on zamišljao. Od uzbuđenja jedva sam čula reči zahvalnosti za podršku koju sam mu pružila.
Zvono na vratima prekinulo je svu moju čaroliju. Čula sam otvaranje vrata. U sobu je ušla mlada devojka. Nastupio je tajac. Zvezdan joj je prišao, zagrlio je i otišao. Moje srce je osetilo da mu ta devojka mnogo znači.
Povukla sam se u svoju sobu. Bila sam ljuta na njega, a i na njegovu devojku koja je došla kada se sve završilo. Mislim da ga ipak dovoljno ne voli.

LjUBAVNA PESMA
Anđelka Knežević, VII/4
OŠ “Desanka Maksimović”

Čovek samo srcem dobro vidi,
tim očima punim ljubavi, sete i tuge,
I oseća oštar miris hridi,
vreo dah života, prozračnu vodu
i oseća sunčevu svetlost na sebi.

Ne trebaju mi oči
da osetim tvoje usne na mojima,
tvoje srce tako blizu mene,
da osetim kako se naša srca
stapaju u jedno, u ljubav.
Ne trebaju mi oči da vidim
kako se topim od vreline ljubavi
u tvom zagrljaju.

Šta će mi oči da osetim
kako mi srce lupa
čim te ugledam.
I kako ti se usne miču
dok izgovaraš moje ime.

Šta će mi oči da vidim
sreću, život, ljubav,
te tri najlepše stvari u životu,
treba mi srce da ih vidim,
snažno osetim…

Čovek, ipak samo srcem najbolje vidi.

Volela bih da i Oni vide
Bojana Jamedžija, VII/1
OŠ”Skadarlija”

Nikada pre nisam mogla poverovati da će se u moje bezbrižno detinjstvo useliti tuga. Ali to se dogodilo.
Sećam se; Bio je 24. mart i ja sam se, kao i svakog radnog dana, vraćala iz škole. Ni slutila nisam da će tog dana tama obaviti moju zemlju. Odjednom je sve postalo sivo. Umesto prijatnog cvrkuta ptica, čula se zavijajuća sirena i brujanje aviona. Dečiji osmeh zamenila su tmurna lica zabrinutih ljudi.
Rat. Nisam mogla da verujem. Zar će one teške, razarajuće bombe padati na moju zemlju i ubijati ljude? Zar je moja zemlja napadnuta?
Baš za vreme bombardovanja moj brat od tetke je služio vojsku. Jedne tamne noći, on i njegovi drugovi su se, kao i obično, šalili i pričali doživljaje. I odjednom, naišli su avioni i ispustili svoj smrtonosni tovar. Čuo se težak, jak zvuk, uz ogroman potres zemlje. Od jakog udara svi su odskočili u stranu. Moj brat takođe Pokušao je da potrči, ali je osetio oštar bol u nogama. Video je nogu oblivenu krvlju. Počeo je da puzi, pokušavajući da se spase. Puzeći po prašnjavoj zemlji, naišao je na jednog ranjenog vojnika. Uhvatio ga je i povukao za sobom. Onda je, i druga smrtonosna bomba zatresla taj kraj. Zbog jakog potresa otkotrljao se na drugu stranu. Ali ponovo je dopuzio do ranjenika i vukao ga što dalje. Dovukli su se do neke klupe u parku gde im je ukazana pomoć. U toj kobnoj noći mnogi bratovljevi prijatelji su izginuli a on je ostao bez leve noge. Tekle su suze moga brata za drugovima, tekle su suze moje tetke, kao i svih nas.
Nisam mogla da shvatim da neki ljudi žele da zabrane dečiju pesmu i smeh, da ukinu sjaj sunca i slobodan let lasta. Mnogo sam se plašila. Kakvi su to ljudi? Da li oni uopšte imaju dušu? Oni su kao roboti bez srca, programirani su da unište sve što je lepo. Hoće da u jednom trenutku izbrišu sve naše misli, nade, radosti, razgovore, želje, skrivene ljubavi, sećanja… ceo život.
To su ljudi koji nemaju srca, a čovek samo srcem dobro vidi. Sa lakoćom ruše sve što su ljudi vekovima stvarali. Oni ne vide srcem, ne osećaju koliki bol nanose. A moj brat je i pored sopstvenog bola i strahota koje je video, uspeo da spasi jedan život. Dokazao je da je čovek, jer ga srce pokreće. Video je srcem i bol majke, osetio je tugu koju smrt donosi. Ne gledajući na sebe spašavao je tuđi život.
Volela bih da svi ljudi sveta postanu dobri i plemeniti, da ne bude rata, da se više nikada ne prolije krv i tolike suze.

Istinu u srcu traži
Aleksandra Pekez, V/3
OŠ ”Braća Jerković”

Ako je neko tužan,
Nežno ga teši,
Ako je srećan,
S njim se nasmeši.
Ako te neko i ne voli,
Ti njega voli
Jer nije lepo mrzeti,
To boli.

U svakom trenutku
Human budi,
Voli i pomozi,
Kažu mudri ljudi,
Istinu u srcu traži
Ne vređaj čoveka, ne slaži.

Ne krij svoja osećanja,
Ne daj lažna obećanja
Da te se rod ne stidi:
Čovek samo srcem dobro vidi.

Poseta obolelom od side
Andrej Jovanović, VI/4
OŠ ”Desanka Maksimović”

Sunce je prelivalo svoje zrake po krovovima kuća, ptice su cvrkutale. U mom kraju sve je bilo srećno i veselo. Nisam ni znao koliko ljudi je u tom trenutku nesrećno i tužno, sve dok nisam video reportažu o ljudima obolelim od SIDE. Reportaža je bila tužna i naterala me je da odem u posetu obolelim od te strašne bolesti.
Tamo su me sestre i bolesnici gledali začuđeno. Sigurno su se pitali šta ja tu tražim, da nisam možda zalutao. Dobio sam papirni mantil i papirne navlake za cipele. Pomislio sam da je to zbog moje zaštite, ali su mi objasnili da ja time štitim i sebe i njih od bakterija, jer je njihov organizam oslabljen bolešću i jakim lekovima.
Išao sam hodnikom u nedoumici u koju sobu da uđem. Pogled mi je pao na mladog čoveka koji je bespomoćno ležao u krevetu sa iglama zabodenim u ruku. Zastao sam, uplašen onim što sam video. Skupio sam snagu i zakoračio ka njemu. Nisam znao šta da mu kažem. Kako da započnem razgovor. Sestra mi je rekla njegovo ime. Upitao me je da li znam da boluje od SIDE i da nisam možda zalutao. Rekao sam mu da sam tu zbog njega. U očima sam mu video suze radosnice i osmeh na licu.
Pričali smo o mojoj školi i životu, ali i o njegovom životu pre nego što je dobio SIDU. Pokazao mi je sliku svoje porodice koja ga je ostavila, jer ga se plaši. U razgovoru nam je prošlo celo popodne i došlo je vreme da pođem kući.
Na rastanku mi nije rekao da dođem ponovo, ali sam tu želju video u njegovom pogledu.
Na ulici je blještala svetlost, i prolaznici su bezbrižno koračali. Nisu ni slutili šta se dešava iza onih vrata i kakav je život tih ljudi. Na trotoaru je sedeo prosjak, prljav i odrpan, svi su ga obilazili u širokom luku.
Posle svega što mi se danas dogodilo, gledao sam ga drugim očima – svojim srcem.

SRCE
Nina Popović, VI/2
OŠ “Jajinci

Ako su oči prozor duše,
k‘o što kažu naši stari,
srce je stub koji ne ruše
ni oluje, ni okeani…

Srce je tu, skriveno u nama,
samo se čuje tika-taka
dala nam ga je po rođenju mama
da za nas gleda i u sred mraka.

Srce zna, čuje i vidi
šta se događa u svetu celom
i ničeg ne treba da se stidim,
sve dok je tu u telu mom.

Samo se srcem iskreno vidi
i dobrotu iz sebe širi –
ništa ne sme da ga boli
i sve loše zna da smiri.

CIGANČIĆI
Lazarević Rada, VII/2
OŠ “Kosta Abrašević”

U malo selo na obroncima planine doselila se siromašna porodica cigana. Otac, majka, musavi dečak i devojčica. Dom su našli u napuštenoj kolibi blizu sela, a hranu su dobijali od seljaka kod kojih su obavljali razne teške poslove.
Roditeelji su po čitave dane provodili po njivama radeći za koricu hleba. Mali musavi dečak i devojčica u pocepanoj haljinici za to vreme bili su prepušteni sami sebi. Ostala deca se nisu družila sa njima. Oni su bili “prljavi cigani”.
Tako su dečak i devojčica svakodnevno igrali samo njima znanu igru. Trčali bi bosi po vlažnoj travi u zoru, umivali se kapljicama biserne rose sa maslačkovog lista, igrali se u voćnjacima, darivali planinske potočiće laticama poljskog cveća, hranili plašljivu vevericu žirom ili bi pričali sa domaćim životinjama u selu.
Ponekad bi se u igri čak usudili da provire kroz prozore bogatijih kuća. Posmatrali bi decu u njima i zamišljali sebe u toplom domu okružene ljubavlju. Miris slatkog kolača u rerni zagolicao bi im garave nosiće. Onda bi otišli u poljanu i igrali se kralja i kraljice, a podanici su im bili cveće na njoj, dvorske dame – šareni leptiri.
Meštani su znali cigančiće i nisu obraćali pažnju na njih i njihove čudnovate igre. Ali, jednog dana, baš za vreme njihovog boravka u selu devojčici iz jedne od bogatijih porodica nestao je zlatan lančić. Optužila je sirote cigančiće, pravdajući se da ih je i ranije viđala kako vire kroz prozore drugih kuća. Ubrzo je veliki broj meštana opkolio musavog dečaka i devojčicu u pocepanoj haljinici. Svi su ih optuživali. Pljuvali su po njima, proglasili ih lopovima. Cigančići nisu znali da se brane od mnogobrojnih optužbi. Drhtavi pogled nevinih, krupnih očiju uplašene devojčice prelazio je preko lica meštana. Tri suze skliznuše ostavljajući beli trag na garavom obrazu dečaka. I dalje ih optužuju za krađu. Sada hoće još i da ih tuku. Dečak i devojčica se drže za ruke. Lopovi, lopovi… odzvanjalo je u ušima malog sirotana. Dotrčali su njihovi roditelji. Narod ih je ponižavao… Čak su ih i udarali. Posramljeni, poniženi, spakovali su sve što su imali u jedan mali zavežljaj. Nije bilo potrebe za pitanjima. U svojim srcima znali su da njihova deca nisu kriva. Uzeli su decu za ruke, često se osvrćući i zauvek otišli. Naći će neko novo mesto, neke druge ljude koji će možda shvatiti istinu koja se krije u njihovim srcima.

Srce je moj vodič
Milena Nikolić, V/2
OŠ ”Skadarlija”

Da li je čovek slep
Kad očima ne vidi
Ili je slep
Kad’ nema srce da oseti.
Da li ta čar leži
U očima mojim
Ili srce baca čari
Koracima svojim.
Oči su me na zlo navodile
Gledajući u pogrešne ljude.
Očima ne mogu ući
U nečije srce,
Ni otkriti tajnu
Koja se krije.
Da li da poslušam
Razum il’ srce,
Što snažno lupa
U grudima mojim.
Srce je ipak
Pouzdan izvor,
Kad je ono vodič
Ja se ne bojim.
Reku sam suza izlila
Dok nisam shvatila
Da samo srcem mogu
videti ja.

Čovek samo srcem dobro vidi
Jelena Jovanović, VII/4
OŠ ”Vladimir Iljič Lenjin”

Kad čoveka napusti oko varljivo
Tada se iskra utehe nečujno javi,
Da srcem vidi boju kruga živog
I treptaj rosni u mirisnoj travi.

Budno srce će večno da pati
Za toplim sećanjima što ih spaja
Jer nikada neće ono prestati
Da kroz tminu traži odjek otkucaja.

Miris sunčani u ogledalu vode
Pretače se iz dubine vatrenog srca,
Dajući životu dah prepun slobode
I ptici let sa gorskog vrhunca.

Senke vidljive kad slepac tapka mrakom,
Vraćaju mu oblik presađenom cvetu,
Čelom napregnutim pred svakim korakom
Sluti nadu i boju željenu u pokretu.

Kako saznati odjek čeznutljivog sluha,
Dok talas ljubi penušave hridi,
Il dubinu tamnu nemirnoga duha –
Čovek samo srcem dobro vidi.

 

NAGRADA “HOMER” ZA 2000.GODINU

Dodela nagrada za najbolji literarni rad, pesmu, priču na temu humanost, održana je 20.februara 2001. godine,u svečanoj sali Opštine Vračar.
Na ovom trećem Homerovom konkursu učestvovalo je 130 učenika sa 132 rada iz 18 beogradskih škola.
U Konkursnoj komisiji su bili: Nevena Vitošević, književnica,Sonja Krstanović,
profesor književnosti i Vitomir – Vico Dardić, novinar i recitator.
Prva nagrada dodeljena je Ivanu Pandžiću,učeniku petog razreda osnovne škole ”Kosta Abrašević”, Resnik, za pesmu “Kada bih…”.
Druga nagrada dodeljena je Sonji Stanišljević,učenici petog razreda osnovne škole “Skadarlija”,za priču “More”.
Treća nagrada dodeljena je Dušanu Peroviću, učeniku petog razreda osnovne škole “Braća Baruh”, za priču “Usamljeni dečak”.
Dobitnicima je nagrade uručila predsednica opšine gospođa Milena Milošević.
Pokrovitelj treće dodele nagrade “Homer” bila je Skupština opštine Vračar.
Odlukom konkursne komisije, za štampanje u zborniku dečijih radova, izabrano je devet radova.

KADA BIH…
Ivan Pandžić, V razred
OŠ. “Kosta Abrašević”

Resnik
Kada bih u sumrak
oblake na nebu čuo,
kako dozivaju
punim srcem ptice što promiču…

Kada bih dočarao ljubav jednu
što mirisom tihe jeseni
tek nečujno prohuji…

Video bih sebe u ogledalu
I verovao slepo odrazu
I čak suze vidno osetio,

Eh kada bih…
U sumrak u tišini,
video blesak na tren
kao dar, kao život…

MORE
Sonja Stanišljević, V/2
OŠ. “Skadarlija”

Dane detinjstva pamtiću večno. U njima su stvarnost i mašta dva najbolja druga. Samo u tim danima ništa nije zauvek izgubljeno. Postoji nada, želja i snaga
Da mogu da učinim nešto bolje za sve, za sebe. Volela bih da smeh i igra budu pre svega, a brige, tuga, dečije suze – posle svega.
Tiho, letnje veče. Posmatram sa terase Dunav i osećam kako do mene dopire miris reke. Fabrički dimnjaci zaklanjaju mi vidik – ne liče na drveće.Bilo bi drsko porediti ih sa drvećem u jesen.
Oni kvare sve – i obalu beogradskog mora. Osećam miris lipe, bagrema… Ne mogu da shvatim zašto je neko rešio da iscrpi i poslednju kap prirode, da se zemljište razboli, promeni izgled? Čovek je postao vladar vode, zemlje, vazduha, ali ne i duše prirode. Ljudi u soliterima su kao leptiri u staklenim baštama. Da li vide reku, osećaju li miris lipe? Ne verujem. Možda ih bezuspešno traže na ekranima kompjutera. Ako im oni donesu miris bagrema – neka mi jave.
Prostor za igru, šetnje polako nestaje. Drveće, zelenilo – ljudi (ali neka neobična vrsta) upotrebe, iskoriste i unište.
Ne osećam se nemoćno, nadu mi ne mogu oduzeti. Odlučila sam – sutra ću napraviti svoje “more”.
Upekao letlji dan, a ja gorim, danas pravim “more”. Gde? Na terasi. Ređam kamenčiće – oblutke sa prošlih, proteklih letovanja. Opet će biti na svom mestu, na obali “mora”. Nadolazi plima – to se moj gumeni bazen puni vodom. Iz kutije vadim školjke i malu morsku zvezdu. Lagano ih spuštam u plavo “more”. Srećna, ne primećujem da se ustalasalo. Dobro, po koja kap vode nikom neće smetati. Tako mislim ja, ali ne i prolaznici. Smeta im voda, ne, ipak čađ iz dimnjaka!
Sedim na obali i uživam na neobičnoj plaži. Reših i razglednicu da pošaljem nepoznatim prijateljima. Pišem i čudim se ljubomornim pogledima uprtim u moje “more” iz obližnjih solitera. Gledam u borić koji stidljivo viri iz saksije. Možda će fabričke dimnjake zameniti borovi i lipe?
Sve što je jedanput bilo, ali baš stvarno, nikada ne može da nestane. Zato ću uvek pamtiti “more”, neobično, drago, koje se samo u detinjstvu pravi. Volela bih da neki novi leptiri iz staklenih bašta oslušnu srce, misli svoje dece. Ne lomite mi bagremove detinjstva. Ostavite mi miris lipe i moga “mora”, ne kidajte mi sećanja!
P. S.: Nehumana gradnja je ubrzala otuđenost. Dovela je u pohode svuda. Možda je kasno da prostor drugačije uređen popuni praznine u dečjim dušama. Mnogima su video igrice i podaci sa Interneta dragoceniji od žive reči. “Mali ljudi” postaju poslušnici svojih gospodara. Suza se pusti samo ako se mehanički prijatelj pokvari. Neću to!

USAMLjENI DEČAK
Perović Dušan, V/3
OŠ. “Braća Baruh”

Sećam se jednog toplog letnjeg dana i vetra koji je razgonio oblake po nebu. Kosmaj je odjekivao od veselih dečjih glasova. Raspust je uveliko trajao. Igralište na vrhu bilo je suviše malo za sve one koji su želeli da se druže i podele letnje radosti. Tako sam i ja pošao ka livadi punoj cveća, da sa svojim drugarima puštam velikog zmaja.
Leteo je zmaj visoko, dok je razigrani vetar pretio da mi ga otme. Grčevito sam držao kanap, ali se on ipak prekinuo. Šareni zmaj je posrnuo daleko prema zemlji, kao ptica pogođena u letu. Deca su se razišla, a ja sam sav uplakan pošao da ga tražim.
Došao sam tako do jednog ograđenog dvorišta. Mojoj sreći nije bilo kraja, kada sam u krošnji starog hrasta ugledao svog zmaja kako se njiše. Grane drveta čvrsto su ga držale. Ne razmišljajući, pošao sam da preskočim ogradu ne bi li dohvatio svog šarenog begunca. Ali, pao sam! I u tom ternutku, ugledah ispred sebe velikog šarenog psa. Strašno je lajao. Bespomoćno sam ležao nekoliko trenutaka, dok se uskoro iz voćnjaka nije pojavio jedan mali, bledi dečak. Pipajući štapom pored sebe, snažno je stezao lanac kojim je držao Šarova. Zamuckujući, nekako sam uspeo da objasnim zašto sam tu. Na moje iznenađenje, dečak je počeo da skače od sreće i da se smeje. Šarov je uskoro počeo da me njuši, cvili i maše repom… “Uraa, dobio sam druga! Živeo zmaj!”, vikao je dečak razdragano. Kroz smeh mi je ispričao da je on skoro uvek sam, jer je slep, a da mu je Šarov jedini prijatelj. Zamolio me je da mu opišem kako izgleda zmaj i da mu dopustim da ga dodirne. Srećan što je u meni na čudesan način pronašao druga, on obeća da će mi pokazati svog konja i kaubojsku pušku. Pošto nisam mogao da odolim radoznalosti, pošao sam sa njim do njegove kuće u dnu dvorišta. Polako pipajući, doveo me je do jedne stare, klimave, seoske klupe blizu samih taraba. Za nju je bila zakačena mala daska izrezana u obliku puške. Visila je skoro do zemlje, pa ju je i Šarov mogao njuškom da gura. Ne znam zašto, ali me je taj prizor neobično ganuo.
U tom ternutku izašla je njegova majka iz kuće. Nosila je obojici po šolju toplog mleka. Bila je presrećna što joj je sin našao druga za igru. Dok smo pili mleko, slepi dečak me je nemo posmatrao. Zadovoljstvo mu se ogledalo na nasmešenom licu, ali mu se u oku iskrila suza. Molećivo me je upitao hoću li i sutra doći u njegovo dvorište, jer on nema drugova i svi ga izbegavaju. Bio mi je zahvalan što sam sa njim igrao igre koje je i on mogao da igra, iako ne vidi. Nisam znao kako da mu kažem da neću moći više dolaziti. Već sutradan, trebalo je da putujem na more. Pošto je moj novi drug bio na samoj ivici suza, morao sam da ga slažem i nekako umirim. Pritom mi se srce kidalo od bola…
Uskoro je nebesku rumen zamenilo veče. Polako je padalo po mirišljivim obroncima planine. Igri je došao kraj i morao sam da pođem kući da me mrak ne bi uhvatio. Teško mi je pao rastanak sa mojim novim drugom. Dok sam polako zamicao puteljkom, video sam ga kako dugo stoji na kapiji sa svojim Šarovom. Mahao mi je i dovikivao da će me čekati da opet dođem. Suze su mi same pošle niz obraze, i znao sam da ih baš ništa ne može zaustaviti…
I tako su prolazili dani… Letnji raspust se završio i deca su ponovo ispunila školske klupe, gradska dvorišta i parkove. Kad god bih negde ugledao neko dete sa psom, setio bih se usamljenog, slepog dečaka. Stalno sam se pitao, da li opet može da se desi neko čudo, pa da se sretnem sa njim?
I zaista, jednog divnog jesenjeg dana, dok smo mama i ja šetali Kalemegdanom, ugledao sam ga iz daljine. Šetao je sa svojim Šarovom uz pomoć belog štapa. Potrčao sam mu u susret i zagrlio ga iz sve snage. Iako nije video ko mu je prišao, kao da je osetio da sam to baš ja! Nazvao me je po imenu. U tom trenutku, svaka druga reč bila je suvišna. Obojica smo plakali. Šarov je mahao repom i skakao oko nas, zbunjeno posmatrajući taj prizor. Tek mnogo kasnije, začule su se reči: “Zašto si me onda prevario? Zašto više nisi došao da se igramo? Plakao sam celo leto. Ali nije važno. Sada smo se opet sreli… Zar ne vidiš da samo malo treba, pa da neko postane srećan!”
Smeh je, naravno, zamenio suze i uskoro smo šetnju nastavili svi zajedno. Polako sam mu, kroz razgovor, objasnio da sam morao da otputujem i da se zato više nismo videli. Iznenada sinula mi je jedna misao! Predložio sam mu da pođemo do moje muzičke škole. Bio je oduševljen tom idejom. Kada smo stigli, mogao je čuti muziku koja je odzvanjala hodnicima škole. Svirao sam mu i ja na klaviru. Tamo je bilo još mnogo dece sa kojom sam ga upoznao. Svi su svirali i pevali po učionicama, a njega su srdačno i toplo prihvatili. Uskoro je i njega muzika osvojila. Lice mu se ozarilo srećom. Rekao sam mu da muzikom može sve da se vidi, oseti i kaže. Kroz muziku i sa muzikom lako se druži. I tada niko nije usamljen! Pitao sam ga, da li je on možda poželeo da se upiše u muzičku školu. Ohrabrio sam ga time što je uvideo da bi mu svi mi iz škole pomagali.
I zaista, moj dragi drug uskoro se odvažno pridružio nama u muzičkoj školi. Život mu se u celosti izmenio. Više nije usamljen i tužan. Sada ga more, kao i sve nas, samo đačke brige! I dok on svira flautu, njegov klempavi šarov igra se veselo sa đacima u školskom dvorištu.
Ni danas ne mogu da shvatim, kako je jedan slučajni susret pomogao usamljenom dečaku, željnom običnih dečjih igara? Ali, kada bolje razmislim, možda su to učinila mala dečja srca puna iskrenih, čistih i toplih ljudskih osećanja…

DAN KAO GODINA
Dragana Koštica, VII/1
OŠ. “Braća Baruh”

Još jednom kad bi se osvrnuti mogo,
još samo jednom da pogledam sebe,
prostranstvom snova
i vidokrugom jave.

Vidokrugom jave, kroz stalnu
radost, težnju ka sreći…
Vidokrugom snova
srce moje da li će reći…

Da li će reći,
hoće ili neće,
U harmoniji našoj
svetlosti i tame
lik duše osta,
tamo gde se od nas krije.

O meni, o tebi, o mladosti i cveću
da mi je samo da sam još tamo…
BOJE
Tijana Kaitović, VII/1
OŠ. “Braća Baruh”

U životu svom,
još ne videh boju,
zamišljao sam je, a
nisam znao da li je
ona baš takva.

Onda si naišla ti,
obasjala mi život,
boje su dobile neki
sasvim drugi smisao.

Postajemo moćni
ja tvoja snaga,
a ti moj vid.

Ne dozvoljavamo drugima
da nam sreću kvare
i da svojim bojama
uđu u naš svet.

Postali smo moćni, a boje su
baš takve kakve želimo mi,
postali smo jedno,
gledamo kroz jedne oči,
a ipak smo jači od svih.

HUMANOST
Nataša Pešić, VII/1
OŠ. “Skadarlija”

Na ovom velikom svetu postojala je jedna mala zemlja. Deca te zemlje opisivala su je u svojim domaćim zadacima kao zemlju koja ima najsvetlije nebo, najplavije more, najbistrije reke i najzelenije šume. Opisivali su je kao najlepšu zemlju na svetu. Ustvari, bila je toliko lepa zato što je imala nešto što je svim tim lepotama davalo uzvišenost i sjaj, a to je bila sloboda.
I živeli su u toj zemlji, tada se govorilo kao braća, Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Bosanci, Vojvođani, Albanci… Živeli su, kako se tada govorilo, u ljubavi i slozi, sve dok jednog dana složna braća nisu počela da se mrze, zverski ubijaju, ruše i uništavaju. Deca su ostajala bez roditelja i domova. Zavladalo je zlo. Zavladala je patnja. Zavladala je tuga.
I ta mala zemlja više nije bila lepa. Nekada u svetu poznata po svojoj slobodi i nezavisnosti, postala je poznata po najokrutnijem ratu između njenih naroda. Brat na brata, rođak na rođaka, komšija na komšiju, prijatelj na prijatelja – dizali su ruku sa bombom, bajonetom, nožem, kamom. Dizali su ruku bez razmišljanja, ustezanja, žaljenja i straha.
U maloj zemlji zavladao je veliki haos. Velika tuga. Velika beda. Nemaština. Glad. Ljudi su bežali iz svojih skučenih domova. Svako na svoju stranu, gde je ko mogao, gde je ko imao i gde je ko morao. Domovi su im postali zapuštena letovališta, fiskulturne sale, zapuštene kuće. Ona mala, nekada najlepša zemlja na svetu postala je još manja. Raskomadali su je. Svakome je otrgnut po deo domovine, nekome more, nekome Bohinj, nekome Fruška gora, nekome Šumadija, nekome Baš Čaršija… Sada i Hrvati i Bosanci i Slovenci i Makedonci i Srbi i Crnogorci dobili su nove domove, iznikle na zgarištima one stare, one najlepše na svetu male zemlje koja se zvala Jugoslavija. Sigurno je da obični ljudi, koje niko nije pitao kakvu zemlju žele, u tim malim, novim i ratom opustošenim domovima. Bilo je mnogo tuge u njima, a sećanje na ono što su nekada bili, tu tugu činilo još većom.
Tuga je zbližila ljude. Uputila ih je jedne na druge. Ljudi su počeli da pomažu jedni drugima. Oni kojima je ostalo nešto, pomagali su onima kojima nije ostalo ništa. Onima koji su izgubili sve, ta pružena ruka prijateljske podrške, pomoći, solidarnosti, razumevanja, značila je mnogo. To im je ulivalo nadu da nisu baš sasvim sami i da neko misli na njih. Pomoć u hrani, odeći, lekovima i ogrevu stizala je iz naše zemlje i iz drugih krajeva sveta. Ljudi dobre volje pomagali su koliko su mogli. Bila sam mala kada sam prvi put čula izraz humanitarna pomoć. Shvatila sam njegovo značenje kada sam na mrazu čekala novogodišnji paketić, kada su ljudi u redovima čekali za hleb, kada su iz aviona bacane polovne igračke za decu bez domova, bez roditelja. Sada dok o tome pišem, razmišljam i pokušavam da shvatim šta je bilo humano u redovima i tuči za jednu veknu hleba. Da li jedan olinjali plišani meda ili krpena lutka mogu detetu da zamene snagu i sigurnost očevog zagrljaja? Može li jedna čokolada da izbriše tugu i strah iz očiju? Možda je to onda bilo potrebno, ali mi to sada deluje ponižavajuće.
Pokušavam da shvatim humanost na drugi način: da humanost bude ono što će sprečiti uništavanje i rasparčavanja jedne male i lepe zemlje. Humanost treba da učini da ljudi ne ubijaju i ne čine zla. Humanost treba da motiviše ljude da vole i poštuju jedni druge. Humanost treba da osudi one koji jednom bacaju iz aviona bombe, a drugi put igračke. Humanost je kada imućni pomažu siromašnima na ljudski i dostojanstven način. Humanost treba da utiče na ljude da se ponose ili stide onoga što su učinili. Za humanost treba da važi izreka “Bolje sprečiti nego lečiti”, jer kada neko teško oboli, lekovi ne pomažu.
Da li za malu zemlju ima leka?
Duboko u sebi verujem da ima. Verujem da će humanost pobediti. Verujem da će mala zemlja, odnosno ono što je od nje ostalo, u dečjim pismenim zadacima ponovo biti opisivana kao najlepša i najslobodnija zemlja na svetu.

HUMANOST
Katarina Žarković, VI/2
OŠ. ”Skadarlija”

Tog popodneva dok sam šetala poznatim ulicama grada sve se činilo uobičajeno. Ljudi su užurbano razgovarali, ali kao da niko nije čuo tu divnu muziku, muziku koja je dopirala iz daljine. Ta tužna melodija koja se mešala sa povetarcem budila je u meni melanholiju. Kao da sam u njoj osetila svu tugu i nesreću ovog sveta. Približavajući se mestu sa koga je dopirala ,jasnije sam čula lepotu melodije. Tu nadomak veličanstvenog zvuka. Zasenila me je sunčeva lepota. Kako se ponosito ogledalo u Dunavu,blistajući i prelivajući se u bezbroj nijansi žute i crvene boje. Ali opet taj zvuk, okrenula sam se oko sebe i ugledala starca koji svira na violini.
Iznemogle, premorene ruke davale su tako jasne, tihe tonove. Sela sam na klupu preko puta i uživala. Kao da je tužna melodija bila oličenje njegovog života. Osetila sam uspone i padove, vesele, melodične delove, a zatim je sledila seta. I verovatno bih se tu zadržala još, dugo, dugo, da me mladić nije priupitao da li je klupa slobodna. ”Naravno, sedi, ja i ovako upravo krećem”, rekoh. Prolazeći pored starčeve klupe ubacila sam pare u njegovu kanticu. Starčevo lice se ozarilo, njegove plave oči ispunjene suzama zablistale su… U kovitlacu ponosa, tuge otišla sam ispraćena njegovom pesmom. Veče je polako zalazilo u naš grad. Sa sobom je donosio tišinu i samoću. Posmatrala sam zatamljeni svod na kome su plamteli večernji dragulji. Mesec je već visoko odskočio, noć se spuštala sve niže i čudesno se prelivala na mesečini. Posmatrajući večernje izloge, puna sete koračala sam ne primećujući okolne prolaznike. Pored mene je užurbano prošao starac sa instrumentom u ruci.Odmah sam ga prepoznala,on me je danas svojom tužnom pesmom dirnuo. Na uglu Zmaj Jovine i Knez Mihajlove zaustavio se, preturao je po džepovima, a onda izvadi nekoliko novčića iz svoje kantice i ubaci romskom mališanu. Suze su mi ovlažile lice.Nanovo sam preživljavala divnu starčevu pesmu, ovaj događaj… Ljudi su prolazili, a ja sam stajala na sred Knez Mihajlove i plakala. On ne samo da me je dirnuo pesmom, već i svojom plemenitošću. Dan je proveo svirajući, a sav svoj trud i nagradu ustupio je tom mališanu. Zajedno sa svojom violinom, kao anđeosko priviđenje puno dobrote, nestajao je na horizontu.
Možda su mnogi u 2000. godini pokušali da spasu čovečanstvo, ali ovo je bar za mene najlepši gest u ovoj godini. I naučila sam, koliko god ti je teško, uvek pomozi drugom, jer te to čini onakvim kakav jesi.-To te čini čovekom.

BELI ŠTAP
Šofranac Uroš, VIII/4
OŠ. ”Braća Baruh”

Na Dorćolu u mom kraju
Stanuje jedan mladi čika
Smeo, odvažan, a pred njim je mrak
Zato je uvek nosio beli štap.

Gde god da krene, on štapom lupne
Kroz zvuk njegov da oseti
Da li je trotoar, trava il’ bara
Beli štap se o tome stara.

Jednoga dana na raskrsnici
Hteo je ulicu da pređe
Ja trčeći zadihan,stadoh pored njega
Jer je autobus trebao da dođe.

Dao sam mu svoju ruku
I ćutke smo prešli preko
Kroz toplinu njegove ruke nežne
Osetih zahvalnost punu pažnje.
DODIR
Marina Jovanović, VIII/1
OŠ. ”Ivo Andrić”
U mom svetu je sve sveto:
Sveto je slovo,
Sveti dodir,
Sveti vid.

Vid je i ostrvo
Svetih grobova solunaca.

Ali,
Vid je i dodir.
Ljubav je slepa bez dodira,
Bakin dlan živi u mom čuperku,
Stisak ruke je prijateljstvo naše.

Miris obavija dodir,
Zvuk treperi svetlošću,
Al’ moje usne čekaju tvoje
Da bih gledala,
Pamtila i
Živela.

NAGRADA “HOMER” ZA 2001. GODINU

Četvrti konkurs za Homerovu nagradu bio je otvoren od 20.09.2001. do 01.12.2001.godine. Na konkursu je učestvovalo 16 škola sa 79 literarnih radova.
Članovi Konkursne komisije, koji su odlučivali o nagradama i radovima koji će se štampati u Zborniku, bili su književnici: Nevena Vitošević, Sonja Krstanović i Bratislav Milanović.
Nagrađena su četiri rada: prva nagrada – “Borjanin zavet”, Dunja Jovanović, učenica VII/2, osnovna škola “Vlada Aksentijević”, Beograd.
Konkursna komisija je odlučila da se dodele dve druge nagrade za pesme “Biću tvoje svetlo”, Jovane Kostić, učenice V/2, osnovna škola “ Sava Kovačević”, Beograd i “Beli štap”, Dragane Mirjanić, učenice V razreda osnovna škola “Desanka Maksimović”, Zemun
Treću nagradu je dobila Anđelka Ducić, učenica VIII/2, osnovna škola “Drinka Pavlović” Beograd za priču “Sunce”.

Konkursna komisija je odlučila da se u Zborniku objavi šest radova.

Dodela nagrada obavljena je 06.04.2002.godine u Narodnom pozorištu.

BORJANIN ZAVET
Dunja Jovanović, VII/2
OŠ “Vlada Aksentijević”
Beograd

Dok ovo pišem, ruka podrhtava, srce se ledi – pokušava da izleči rane, a osećam kako mi gorke suze peku obraze i kvase list papira.
A mrzim da plačem.
Ovo je jedan od mnogih događaja kroz čije sam tunele prošla, jedan od bezbroj razloga zbog kojih sam patila i jedna od mnogih slanih uspomena koje sam sačuvala. Odakle je sve to doplovilo?
Potokom detinjstva koje je umesto “životom” obeleženo strahom i smrću koja se uplela u mrežu besmislene ljubavi… i rastavila dve tako vezane osobe. Zašto život nije fer prema onima koji to zaslužuju?
A bile smo najbolje drugarice…
Putevi su nam se ukrstili pre mnogo godina i sudbina nas je spojila, ali tako brzo rastavila. Htele smo mnogo toga zajedno da uradimo.
Da, Anja je ta prekrasna osoba koja je još od prvog trenutka zakoračila u moje srce i bez mog protivljenja zauvek ostala u njemu. Učestvovala je i pobeđivala na mnogim takmičenjima. Bila je lepa i plemenita, karakterna i prilično uzdržana. Umela je da voli iskreno i naivno. A volela je mnoge stvari. Svoje društvo u koje je imala potpuno poverenje i koje je uvek bilo na prvom mestu. Vedrana, dečka u čijim očima je proučavala veliki lavirint tajni. Volela je da se topi u njihovim dubinama i da luta ulicama njegovog života, da bude ostvarenje njegovih želja. Ljubav joj je bila uzvraćena, možda čak više nego što je pružala i više nego što je očekivala. Volela je KOLONIJU i sve njihove pesme, koje su je dovele do dvorana tajni i otkrivale puteve budućnosti, čije su reči davale snagu i volju čak i u najtežim trenucima.
Ja sam bila zaluđena ekologijom i spasavanjem ugroženih vrsta i slepo sam verovala u nauku.
Anja i ja smo bile dve tipične Beograđanke koje su volele svoj život, avanture i što je najvažnije, volele su da vole.
Tog dana sam došla kući sa treninga. Pozvala sam Anju. Javila se njena mama. Zvučala je prilično uzdržano.
“Da li je sve u redu?”, pitala sam.
“Anja je u biblioteci. Stvarno moram da završim razgovor”, rekla je i spustila slušalicu.
Biblioteka je bila potpuno prazna. U malo zabačenom delu, odmah do prozora sedela je Anja. Bila je nagnuta nad knjigom, a kosa joj je skrivala lice. Sve je bilo potpuno pretrpano debelim enciklopedijama. Torbu sam stavila na neku od njih.
“Anja, šta može da bude najčudnija stvar na svetu koju bih ti rekla?”, veselo sam upitala. Podigla je glavu, a oči su joj bile potpuno zakrvavljene.” Da li si otkrila lek za rak?”
“Anja, šta se dešava? Telefonirala sam ti kući i mogu da se zakunem da nešto nije u redu.”
Ćutala je.
“A šta je ovo”?
“Ma samo malo čitam”.
Glas joj je zvučao prilično uzdržano. Pogledala sam naslove “PRINCIPI I KLASA KLINIČKE ONKOLOGIJE”, ”MERKOV PRIRUČNIK ZA DIJAGNOZU I TERAPIJU”, ”RADIJACIJA I HEMOTERAPIJA”, “TERAPEUTSKE PREDNOSTI”
Nešto iznutra me je počelo gušiti, stezati, boleti. Zatvorila je knjigu. “Šta može da bude najčudnija stvar na svetu koju mogu da ti kažem?”, rekla je i počela da plače. Otišle smo do plaže i spustile se na naše omiljeno mesto. Tamo gde smo uvek plakale zbog svađa sa roditeljima i loših ocena. Tamo gde smo vodile beskonačne razgovore o mladićima i planirale naše briljantne karijere. Tu smo pisale naš zajednički govor povodom dobijanja Nobelove nagrade. Tu smo smišljale imena našoj deci.
Ali nikada nismo razmišljale o tumoru na mozgu. Sunce je već počelo da zalazi. zaronile smo stopala u pesak. Čuli su se samo jecaji. Reči ne. Bilo je suviše pitanja, a tako malo odgovora.
“Ti si znala, zašto mi nisi rekla? Išla si na sve one testove. Onda kad ti se zavrtelo u glavi posle fizičkog, rekla si da je to zbog gladi i umora. Verovatno si mislila da sam glupa?”, neurotično sam brbljala dok su mi suze klizile niz obraze.
“Ja sam bila glupa. Ti si mi najbolja drugarica, budalice jedna”, nežno je Anja prošaputala. Osetila sam se užasno. Sve što sam govorila imalo je značaja.
“Ovo je trebalo da bude trenutak kad ja saznajem, ali sam u startu upropastila vičući na tebe u trenutku kad sam ti najpotrebnija. Izvini! Pomislila sam kako se brineš, kako nemaš s kim pričati o tome i najmanje što si mogla da učiniš je da mi dopustiš da zajedno brinemo”.
“Prva dva doktora su mi govorila da su to samo nervi, da je stres, da su mi potrebne naočare, da imam grip. Kad su mi uradili EKG i analizu krvi i gomilu drugih testova šanse su bile toliko mutne da sam pomislila da imam vremena za brigu…”, slegla je ramenima.
Posmatrala je talase, a onda me je pogledala u oči i mirno rekla:
“Iako su u pitanju pet ili šest meseci”
“Misliš, šest meseci dok se ne oporaviš” pokušala sam da izbegnem istinu.
Odmahnula je glavom gotovo neprimetno “Dok se potpuno ne ohladim”, rekla je grickajući palac. ”Iako sam u jednoj knjizi pročitala da je rok 3, u najboljem slučaju četiri meseca. Sve to veoma varira. Ja samo pretpostavljam najbolje”.
“Ćuti Anja, ovde nije reč o statistici, ovo si ti. Ti nećeš umreti..Dozvoli…doktori mogu da pogreše, to se često dešava!”
Samo je uzdahnula : “Boco, to se dešava u sapunicama”.
“Šta ti je? Ponašaš se kao da je sve gotovo”, grubo, ali zabrinuto sam je pitala.
“Ne, samo sam imala dovoljno vremena da pustim da se sve slegne. Pre nekoliko nedelja rekli su mi da je najverovatnije tumor. Danas je bilo veliko finale. Borjana, prepusti vremenu da vrši svoj posao”.
“Neću, povikala sam,”sad vrše razna ispitivanja, možda možeš da se ubaciš na neka od njih”, nastavila sam.
“Da , pitala sam doktora za te testove. I kad bi se ubacila, nema garancija da ću uspeti. Ali volela bih da osetim, znaš ono kao da sam doprinela nauci. Više bih volela da sam pronašla lek za rak. Zbog toga se najviše nerviram. Želela sam da uradim… velike stvari”.
Sela sam pored nje i čvrsto je zagrlila: ”Anja, ti si već uradila velike stvari”.
“Ne, ali ti možeš da uradiš nešto veliko za obe. Ne zaboravi put za Pariz, važi?”
“Anja, ti si još uvek ovde i biće ti bolje. Hoću da današnji dan započnemo ponovo. Ne želim da ga se sećam”.
Mesec je polako počeo da se budi. Anja je pokazivala mesto gde je kornjača prošlog leta izlegla svoja jaja.
“Misliš da će se vratiti?”
“Uvek se vrate. Pred kraj proleća počinju da polažu jaja,sećaš se?”
Klimnula je glavom.
“Misliš li da ću ih videti kako se izležu?”
“Naravno”.
“Ako ne uspem”, prošaputala je, “ uradićeš to za mene”. ”Nemoj to zaboraviti, je l, važi?”
“Bićeš ti ovde. Uradićeš sve sama!”
“Možda si u pravu. Ne bih mogla sama da se snađem u Parizu.”
“Molim te,Anja. Nadaj se za mene. Suviše je rano da prestaneš da se nadaš. Preklinjem te!”
Posmatrala sam mesečev odsjaj na reci. Tiho sam zaplakala. Obuhvatila je kolena i ljuljuškala se. Osetila sam da me posmatra. ”Kada se kornjače izležu?”
“Sredinom ili krajem leta”
“Da li se nekad desilo da porane?”
“Obično ne.”
Klimnula je glavom, kao da je došla do nekog zaključka. Tako je bar izgledalo.
“Onda dobro”, rekla je, “U redu, Boco, biću ovde.”

POSLE MESEC DANA

Tog jutra bila sam prilično pospana. Zvonio je telefon.
“Halo!”, bila je to Anjina mama.
“Borjana, dušo, Anji je pozlilo, ovde je i doktor” čulo se šuštanje “Kaže da je stanje veoma loše. Molim te dođi”. Spustivši slušalicu, izletela sam iz stana. Za desetak minuta bila sam pored Anjinog kreveta. Oči su joj bile zakrvavljene…pune suza.
“Bože, što je smrt odvratna. Neću videti kornjače”
“Naravno da hoćeš.”
“Neću”, slabo me je stegla za ruku. “Nemoj više da me lažeš, molim te nemoj! Pod takvim sam lekovima da ti svašta mogu poverovati.”
Zatvorila je oči i za trenutak se umirila. Pomislila sam da nas je napustila, ali ona ih, uz veliki napor, ponovo otvori.
“Samo mi obećaj jednu stvar” rekla je, jedva čujnim glasom
“Kaži!”
“Put u Pariz. Ne zaboravi..”
Kroz suze sam rekla: ”Naravno da neću”
Prošlo je nekoliko minuta.
“Anja, pomisli na Vedrana, taj dečko te voli. Mogao bi da te usreći”
Pokušala sam je razveseliti. Nažalost, više me nije čula.
“Kako su male? Skoro kao jaje! Dođi, Kojo, bićeš ti lepa, velika kornjača.
Živećeš sa mnom, a za moju Anju!”

SUNCE
Anđelka Ducić, VIII/2
OŠ ”Drinka Pavlović”
Beograd

Bose noge. Žena trči preko polja. Do juče je imala sve. Imala je porodicu, kuću.
Sada su joj ostale samo izranavljene noge od dugog trčanja. I lutka. Nekada je ta lutka imala gazdu. Devojčicu koja je sanjala o Suncu. Sada je ono zauvek ugašeno pod ruševinama. Ženi ponestaje volje da beži od aveti. Pada na kolena i grli lutku. Poslednju uspomenu. Ostaje na toj njivi. Nepooranoj. Suviše daleko.
Ljudi i vukovi. Zajedno. Sede oko vatre. Čekaju da svane. Čekaju da ih ogreje božanska svetlost. Ali nje nema. Počinju da paniče da će se vatra ugasiti i da će ostati u tami greha.
Vukovi se vraćaju u iskonske šume. Ljudi su ostali sami sa svojim dušama. Mračnim. Nije sunce van nas, nego u nama. Pa, zar je moguće da je jabuka greha u našim srcima? Zar smo toliki grešnici, da nas čak i vukovi preziru?
Priroda. Uvek je bila divna i sveža u svojoj nevinosti. Sve dok rekama nije počeo da teče miris krvi. Pepela. Bombi. Bola. Sve dok vetar nije doneo prvi jauk zarobljenih ljudi.
Bombe, topovi, mitraljezi, pištolji, strele. Da li nam je to zaista trebalo? Koplje mržnje je bačeno. Suviše visoko. Sunce će ga lako otopiti. Ako izgreje. Ali njega nema. Bogovi su zatajili. Samo se Had javlja. Baca munje iz podzemnog sveta. Zove nas k sebi. Veliki smo grešnici. Nebo je suviše pocepano kopljem da bi se moglo zakrpiti. Možda je sunce propalo kroz taj ambis?
Vatra se ugasila. Ljudi su ostali sami. Strahovanje se ostvarilo. Pokušavaju da pronađu ženu krvavih nogu. Ali prekasno. Našli su samo lutku. “Pa i to je nešto!”, viče neko. Počinju da grle krpenu igračku.

BIĆU TVOJE SVETLO
Jovana Kostić, V/2
OŠ “Sava Kovačević”
Beograd

Molim te nemoj se na mene ljutiti,
Što ti ne mogu oči dati.
Evo ja ću se potruditi,
za tebe pesmu napisati.

Pisaću dugo, lagano, nežno,
samo vesele i lepe stvari.
Ponešto tužno, neizbežno,
Tako ćeš shvatiti da smo drugari.

I pričaću ti dugo, dugo…
Da ne misliš ni na šta drugo,
kroz moje oči da vidiš svet
Objasniću ti kako izgleda cvet.

Približiću ti svetlost Sunca,
Jer toplinu mu osećaš sam.
Čućeš kako mi srce kuca,
Dok želim svetlost tebi da dam.

HUMANISTA
Miloš Vasić, VI/1
OŠ “Vlada Aksentijević”
Beograd

Da bi čovek bio čovek, da bi, dakle, bio human,
On ne mora biti heroj, genijalac, vanzemaljac,
Već za druge, k’o za sebe, tolerantan i razuman
Kao pravi humanista, učitelj i znalac.

I kad daje deo sebe, i kad daje nešto svoje,
On oseća da dobija, da je srećan, bogatiji,
Da je ljudski pomagati, da sudbinu ljudi kroje
Svima nudi optimizam, bolji život, drugačiji.

Nemoćnima i bolesnim on ne nudi sažaljenje,
Od lekova bolje leče, ljudske reči čudesne,
glavno su mu oružje plemenitost i strpljenje,
Njima hrabri nemoćne, siromašne, bolesne.

BELI ŠTAP
Dragana Mirjanić, V
OŠ “ Desanka Maksimović”
Zemun

Tapa, tup – tupa, tap,
ide čovek, ide štap;
malo levo, malo desno,
štap ga vodi sasvim svesno.

Tapa, tup – tupa, tap,
seda glava, beli štap;
govori mu šta je strmo,
gde je bara, gde je drvo.

Tapa, tup – tupa, tap,
kao detlić kuca štap;
tapa, tup – tupa, tap,
stade čovek, stade štap.

HUMANOST
Milena Nikolić, VII/2
OŠ “Skadarlija”
Beograd

Neko je zaboravio na ovu reč,
Ostavio je na pragu 21. veka,
Pa sada sama stoji i plače,
I nekog čeka, uzalud čeka.

Šta li čeka humanost neka?
Čemu se nada, kome se moli?
Znam, čeka nekog dobrog čoveka,
Koji će razumeti sve njene boli.

Zašto je teško biti human?
da nekom drugom pružiš ruku,
da nekom drugom učiniš dobro,
Ne zadaš nikom patnju i muku.

Raširi ruke za svako biće,
Imaj za svakog stav razuman,
Videćeš sam na kraju,
Kako je lepo biti human.